Za kontraše s tom vrstom profesionalne deformacije preporučam Tetku. (Robi iz Milenija...) Oni koji su ga čuli znaju na što mislim.
Iako je to većini profesionalna deformacija, uglavnom ne volim sjediti s kolegama koji ne mogu zadržati mišljenje za sebe, jer se to uglavnom pretvori u pljuckanje. To mi s jedne strane ide na živce jer nisam gluh i mogu i sam čuti kad netko pogriješi, a griješiti je ljudski. (@Zlajo: Errare humanum est.
). S druge strane, ako već ima materijala za raspravu o kvaliteti ili nedostacima nečije svirke, onda se pristojno obratiš izvoru rasprave, odnosno osobi koja griješi, a ne ljudima za stolom. Zato s tamburašima volim ići na dobre tamburaše, jer onda takvih priča uglavnom nema, osim iz puke jalnosti.
Općenito, izvan nekih obiteljskih skupova (na kojima se skupi uža obitelj, s kojima nisam u prilici često sjediti za stolom zbog raštrkanosti) ne volim prevelika okupljanja, jer kao što _maestro_ kaže, za prava druženja ne treba kilovatno pojačalo, ili žamor 50+ ljudi. U takvim situacijama se jednostavno pokupim, a ako uspijem naći zanimljive sugovornike, stanem u stranu i bacim divan. Ne brine me što bi to moglo smetati nekome tri stola dalje.