View Single Post
  #9  
Staro 21-07-2009, 21:34
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

08. Čika-Maksina „tambura sa srcem”



Početkom 1935. godine javljaju se prvi zvanični orkestri na Radio Beogradu. Među njima se isticao Tamburaški radio-orkestar, koji je svirao samo za tu radio-stanicu, a njegov šef, čuveni Aleksandar Aranicki, nazvan je „rekorderom u pisanju nota”. Ovaj orkestar bio je toliko popularan da je, prema pisanju tadašnjeg nedeljnika „Radio Beograd”, proglašen „najboljim na svetu”. Pored toga što su uz ovaj orkestar pevali svi pevači pre rata, veoma je bitan podatak da je od samog osnivanja u njemu svirao i Pančevac Maksa Popov (1910–1973), koji će biti na njegovom čelu od 1950. pa sve do rasformiranja orkestra (1957).
Maksa Popov rođen je u Pančevu 11. jula 1910. godine od oca Arse i majke Živke. Već u drugom razredu osnovne škole zainteresovao se za muziku – od oca je uzimao tamburicu i nosio ju je u školu. Tokom odmora je svirao i vršnjaci su se okupljali oko njega, više zainteresovani za svirku nego za dečje igre. Kada je bio u momačkom dobu, otac mu je preminuo i Maksa je postao glava kuće. Da bi mogao više da pomogne porodici, otišao je „u svet” i počeo da svira po kafanama. Tada je upoznao i Jevrejina Sadika Levija, koji je imao svoj orkestar. Počeo je da svira s njima, ali nije znao note i zato je imao manju platu, a Levi je uzeo drugog muzičara da vodi orkestar. To je Maksu nateralo da iz orkestarske arhive uzme notne zapise, te je za šest meseci naučio note i postao vođa orkestra. Nešto kasnije (1930) Maksa je otišao u vojsku, gde je proveo dve godine. Kada se vratio, nastavio je da svira po beogradskim i zemunskim kafanama, ali i da mlađeg brata LJubu podučava sviranju na tamburi. Nije poznato da li je pre 1935. godine Maksa nastupao na Radio Beogradu, ali te godine postao je član Tamburaškog radio-orkestra, čiji su članovi dobijali honorare samo za nastupe i nisu bili zaposleni u radio-stanici. Kada je počeo Drugi svetski rat, odveden je u Nemačku u zarobljeništvo, odakle se vratio kao astmatičar. Po povratku na Radio dobio je stalan i plaćen posao u Tamburaškom radio-orkestru, u kome je samo svirao do 1950. godine. Kada se Aranicki odselio u Novi Sad, Maksa je postao šef. On je vodio orkestar do 1957. godine, kada je u Radio Beogradu doneta odluka da se on rasformira, a članovima je bilo preporučeno da se prebace u tamburaške orkestre u Radio Novom Sadu ili Radio Sarajevu. Maksa nije želeo da ode iz Beograda, pa je u radio-stanici nastavio da radi kao producent narodne muzike (do penzionisanja 1967. godine). Tada je oformio orkestar manjeg sastava, pod nazivom Tamburaški orkestar Makse Popova, s kojim je pratio mnoge pevače i na radiju i na turnejama, a nastavio je i da svira u restoranima i hotelima. NJegov rad s pevačima značajan je utoliko što je sarađivao i u nekoliko beogradskih kulturno-umetničkih društava kao korepetitor i mlade podučavao pevanju i sviranju. Prema svedočenjima pevača i muzičara, Maksa je bio mirne i tihe prirode, a tamburu (prim) svirao je iz srca. Bio je nežnog zdravlja, često bolešljiv, a kako su govorili, umeo je i da „kašlje u sebi”. Posle penzionisanja bolest je napredovala i 1973. godine Maksa Popov napustio je ovaj svet.
Tokom dugogodišnjeg rada Maksa je za sobom ostavio veliki broj trajnih snimaka zabeleženih za zvučni arhiv Radio Beograda. Pored aranžiranja narodnih pesama, bavio se i komponovanjem. Od njega su nam ostale mnoge komponovane pesme, koje se danas smatraju čisto narodnim, a najpoznatije su „Ala volem diku mog” i „U Banatu žito više glave”. Pored pesama, komponovao je i instrumentalne numere, među kojima se izdvajaju „Dunda kolo”, „Sremčica kolo”, „Sašino kolo” i „Srpska zora marš”. Mnoge njegove vokalno-instrumentalne kompozicije snimljene su i na gramofonske ploče onog vremena.
Postoji mnogo anegdota o Maksi Popovu. Jedna od zanimljivijih vezana je za Zorku Butaš (1914–2002), u ono vreme poznatu pevačicu. Na jednom stadionu bio je organizovan koncert radio-pevača narodne muzike, a trebalo je da ih prati Tamburaški orkestar. Međutim, kiša je padala i koncert nikako da počne. Publika nervozna, skandira i aplaudira, a Maksa se okrene prema Zorki i kaže: „Ajde, Zore, zapevajte sad vi onu vašu pesmu ’Sjaj, meseče, večeras’”. Zorka izađe na scenu, poče da peva i tog trenutka oblaci se raziđoše i mesec obasja ceo stadion tako da svi ostadoše zatečeni. Danas, 35 godina od smrti Makse Popova, nad Pančevom još nije zasjao mesec koji bi osvetlio njegovo ime i rad i učinio da se nadležni sete i neku od pančevačkih ulica nazovu po njemu.
Uspomenu na čika-Maksu, kako su ga svi zvali, najviše je gajio Tamburaški orkestar Radio Pančeva (1991–1999), a danas to čine različiti pančevački tamburaški sastavi koji tu i tamo sviraju njegovu muziku. Ostaje pitanje zašto smo zaboravili ovog skromnog i tihog čoveka. Bio je cenjen i poštovan u čitavoj ondašnjoj zemlji, a danas ga se u njegovom rodnom gradu gotovo niko ne seća ili čak i ne zna da je iz Pančeva.
Reply With Quote