Ivan Weiser boravio u Njemačkoj (osim ako se ne radi o Ehrenhausenu u Austriji). Uspio sam pribaviti fotografiju unutrašnjosti jedne Weiserove violine izrađene 1884. koju po prvi puta objavljujem, a nalazi se u vlasništvu obitelji. S obzirom da je Ivan umro u svibnju 1884., lako je moguće da je to posljednja violina koju je izradio. U untrašnjosti violine kroz već spomenutu široku f rupu vidljiv je rukom ispisan natpis Johann Weiser in Agram 1884. Ne zna se zašto Weiser nije koristio uobičajene tiskane papirnate etikete ili etikete od pergamene uobičajene za glazbalare. Iznad izvornog rukopisnog natpisa nalazi se papirnata tiskana etiketa iz Rige 1891., vjerojatno vezano uz kasniji popravak. Radi se o izrazito kvalitetnom glazbalarskom radu. Osim ovog primjerka violine, prof. Ladislav Šaban je napisao u natuknici o građenju umjetničkih muzičkih instrumenata: „...Od zagrebačkog graditelja glazbala Ivana Weisera sačuvane su dvije violine iz 1882, izrađene u stilu napuljske škole….“ (Šaban 1974:5) U čijem su vlasništvu bile spomenute violine autor ne spominje, kao ni činjenicu jesu li sačuvane. Prva potvrdu suradnje Ivana Weisera i Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu (negdašnjeg Musikvereina) nalazi se već 17. listopada 1869. na računu za, čini se, popravak jedne viole. Potpisan je Johann Weiser, Instrumentenmacher s adresom No. 609, a isplatu je odobrio onovremeni ravnatelj Ivan Vardian. Kasnije se pojavljuje još nekoliko računa za popravke gudačkih glazbala i ono što je posebno zanimljivo, jedan račun iz 1876. za popravak hvataljke violončela, napisan na memorandumu radionice s vidljivim žigom J:WEISER AGRAM. Na osnovu računa HGZ-a, sa sigurnošću se može reći, da je Ivan Weiser bio jedini majstor koji je u Zagrebu popravljao gudačka glazbala za HGZ, u periodu 1869-1883. Uglavnom se radilo o violama, violončelima i kontrabasima i to, popravcima gudala (vjerojatno „strunjenje“) i sitnim popravcima ključeva, kobilica i hvataljki glazbala. Osim već spomenutog memoranduma iz 1876., Weiser je 1880. koristio i tintni pečat na svojim računima s natpisom „Johann Weiser, Instrumentmacher, Agram. Godine 1863. se „Ivan Veizer glasb. orudjar.“ navodi i kao podupirajući član II. razreda Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda s iznosom od „6 stotinjakah na godinu“. (Anonim 1863:20) O opsegu posla niti zaradi, izvan suradnje s HGZ-om, nije moguće govoriti zbog nedostataka spisa ali zasigurno o njegovu značaju svjedoči njegovo izlaganje vlastitih glazbala na znamenitoj Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi plodinah, tvornicah i umjetninah u Zagrebu 1864. godine. Tom prilikom, nagrađen je poveljom, a izlagao je kako u tisku piše „lijepe gitare ukrašene sedefom, dobre violine, violončela i jednu violu“ u X. grupi 25. podrazredu. (Anonim 1864:1) Radilo se, zasigurno, o ranim romantičnim gitarama koje su bile iznimno cijenjene početkom 18. stoljeća i tijekom 19. stoljeća, a izrađivale su se pod utjecajem bečkih i talijanskih majstora glazbalara (npr. Staufer u Beču i Fabricatore u Napulju). Nažalost, dosad, osobno nisam vidio niti jednu Weiserovu gitaru. Pretpostavljam da je gitare izrađivao jednostavno, većinom od javora sa smrekovom glasnjačom poput ostalih onovremenih majstora koje sam imao priliku vidjeti uživo (npr. Fink). U istom podrazredu prethodno spomenute izložbe izlagao je i majstor Mihajlo (Mišo) Reihardt iz Siska koji je za svoje tambure nagrađen tek Pohvalnim spominjanjem. Nakon izlaganja na znamenitoj izložbi Ivan Weiser uputio se tijekom 1867. i 1868. na put, prateći kćer Ludmillu Weiser, tada već poznatu violinisticu na koncertima po Europi. Tako je na koncertima bio predstavljan kao „Koncertmeister“, sudeći po onovremenom tisku i obiteljskim spisima. Ne zna se kad je točno obitelj Weiser preselila s kućnog broja 674 na adresu Ilica 609/I.I ali sigurno je da su na toj adresi bili već 1869., sudeći po računu iz HGZ-a, i kasnijem popisu stanovnika iz 1870. (Popisi stanovništva grada Zagreba 1857. i 1870. DAZG) Posljednja adresa Weisera je novom numeracijom kuća iz kućnog broja 609 postala današnja Ilica 49, tijekom 1879.. Upravo je na toj adresi zadnja poznata adresa radionice Ivana Weisera koji je živio i radio do 1884. kad umire od upale pluća. Njegova udovica Ana oprostila se od njega riječima: „zahvala za opće sudjelovanje povodom pokopa svoga nezaboravnog supruga Johanna Weisera. Zahvaljuje Ana Weiser.“ (Weiser, A 1884) U oporuci iz 1881. Ivan Weiser imenuje suprugu nasljednicom cjelokupnoga imetka dok god je živa. Nakon njezine smrti imetak bi na jednake dijelove podijelili sin Ivan mlađi i kćerka Ludmilla koja je već živjela u Rusiji (Pärnu u današnjoj Estoniji). Brigu o glazbalarskom poslu, imao je namjeru, ostaviti sinu Ivanu mlađem koji je umro prije oca već 1882. pa se Wiserova posljednja volja nije mogla ostvariti. (Različiti spisi u vlasništvu obitelji) Vjerojatno zato ubrzo nakon smrti svoga supruga, njegova udovica Ana Weiser objavljuje oglas za prodaju trgovine: „Stara renomirana glazbalarska tvrtka nedavno preminuloga gospodina Ivana Weisera prodaje se odmah po vrlo povoljnim uvjetima. Uz tvrtku se jeftino nudi i veliki broj kanarinaca (Herzera). Adresa: I. Weiser Ilica 49“ (Weiser, A 1884) Nedovršene poslove preuzeo je Ivanov brat Karl što je vidljivo po oglasu 28.lipnja 1884.: „Za glazbenike! Preuzimam pokorno sve popravke žičanih instrumenata koje je dosad moj brat Ivan Wieser obavljao. Spremno preuzima i na zadovoljstvo obavlja. Carl Weiser, Pivarska ulica 10“ (Weiser, C 1884) Najzad, u srpnju 1884. radionicu su kupili kasniji veletrgovac drvom Franjo pl. Tomay Tuminski iz Varaždina i njegov partner stolar i gradski zastupnik Lavoslav Tkalčić (sin stolara Mihaela Tkalčića koji je i sam bio pripadnik gradečkoga stolarskog ceha). Postavili su kao opunomoćenika Franjinog brata Vilibalda pl. Tomaya Tuminskog koji je obnovio trgovinu i ona je pod nazivom Tomay i Tkalčić nastavila proizvoditi i prodavati glazbala, te popratni pribor, zagrebačkim građanima, uz brojne promjene vlasnika, sve do 1940.-tih godina. 5.srpnja 1884. objavljen je oglas: „Tomay i Tkalčić časte se ovime svim p.n. prijateljem glasbe objaviti da su udovici pok. Ivana Weisera odkupili posao sa glasbeninami, da će isti posve nov prema zahtjevom velegradskim sa svimi na tu struku spadajućimi predmeti providiti, a da popravke svake vrsti uz jamstvo i najnižu cienu već sada preuzimaju. Osobito upozoruju veleštovano obćinstvo na svoj skroz novo skladište žica i struna najbolje i najčišće vrsti. Tomay i Tkalčić, skladište glasbala u Zagrebu, Ilica broj 49“ (Tomay i Tkalčić, 1884) O značaju trgovine koja nasljeđuje Weiserovu i o njezinoj primarnoj djelatnosti proizvodnje tambura, svjedoči oglas iz tiska:
„Glasbila se obično mogu samo iz većih gradovah nabavljati, te se je naš muzikalni sviet dosad morao takodjer obraćati u Beč ili Prag, ako želite koji instrumenat ili dapače i bolju žicu za gusle. Nu i to je sad kod nas drugačije i bolje, odkad su gg. Tomay i Tkalčić uredili svoje skladište glasbilah, žicah, strunah, lučacah itd. (Ilica 49) gdje se obavljaju točno i jeftino i razni popravci. U novije doba došla je kod nas i tamburica do većeg uvaženja, te ju je naša akademička mladež u koncertih iztaknula kao ugodan narodni instrumenat, Spomenuta tvrdka oplemenila je tamburicu davši joj elegantan oblik, da bude i oblikom dostojna ići u najuglednije kuće. Prije su naši tvorničari tamburicah oko Siska bili jedini koji su nas obskrbljivali ovimi narodnimi glasbili primitivne radnje, nu sad se u Zagrebu prave veoma krasne tamburicem te jih ima na izbor u u trgovini Tomaya i Tkalčića. Liepe tamburice stoje od 8 do 10 for. te jih je već više gospodjah za zabavu naručilo. Uz ovu našu industriju bavi se ista firma i prodajom različitih glasbilah, citarah, gusalah, čellah, sviralah, trubljah itd. Pozdravljajući svaki napredak u našem obrtu, želimo da se i proizvadjanje tamburicah usavrši i umnoži“. (Anonim. 1885:3)
Najzad. 1939. na ovoj je lokaciji srušena stara jednokatnica i izgrađena današnja Obrtnička palača po nacrtu poznatog arhitekta Zvonimira Freudnreicha. Tako se može reći da je Ivan Weiser pokrenuo najdugovječniji zagrebački (vjerojatno i hrvatski) glazbalarski obrt koji je postojao barem od 1858. (vjerojatno i ranije) pa sve do 1943. kad umire posljednji nasljednik trgovine Tomay i Tkalčić - svestrani sisački tvorničar tambura, nakladnik i učitelj plesa Janko Stjepušin (prebacio obrt u Frankopansku ulicu 1930-tih). Tradicija trgovine glazbalima tako se na istome mjestu u Ilici 49 održala od barem 1869. pa sve do 1930.-tih godina. Nakon smrti Ivana Weisera i sina Ivana Weisera mlađeg, Ana Weiser preselila se u Dorpat (danas Tartu u Estoniji) gdje joj je živjela kćerka Ludmilla sa suprugom, poznatim estonskim arhitektom, Reinholdom Gulekeom. U Tartuu je i umrla 26.srpnja 1894. sudeći po dnevnom tisku i računima za ukop. U osmrtnici piše: „Jučer je nakon teške patnje preminula naša draga majka
|