kod violinista sam vidio da kad štimaju po sluhu, prvo naštimaju drugu žicu (a) i onda po kvintama usklade prvu, pa treću i na kraju najdeblju žicu. tu proceduru su naučili u glazbenoj školi, prije pojave štimaliva.
da li je tome razlog praktičnost (isti ton a proizvodi i viljuška) ili neki drugi, ne znam.
ja, kad štimam kontru na sluh, prvo uskladim oktavu (e debelu i e tanku), svejedno kojim redom, iako mi je draže prvo uzeti debeli e.
ondak pmoću debelog e naštimam h (kvinta) i zadnja je na redu gis žica.
prvo pokušavam uhom osjetiti čiste intervale, oktavu i kvintu. ako je buka, jebaji ga, tek tad pribjegavam provjeri na 5. polju, flageoletima i inim sitnicama.
to je moja metoda za kontru. ne tvrdim da je ispravna niti najbolja, meni je dobra i nastala je čistom praksom, nitko mi nije rekao da tako treba.
jedino, ako sami ne znamo kako, dobro je pogledati preko plota, kako drugi rade. pa zaviriš kod gudača, kod gitarista, pokupiš okolo ono što ne znaš...
nije tambura zatvoren i izdvojen instrument od ostatka svijeta.
osobno bih preporučio svim tamburašima da poput violinista, koji to uče i vježbaju u glazbenoj školi, izvježbaju svoje uho da čuju čisti interval. kvarta na tamburama je isto čisti interval i ima čuje se kad je pogođena.
bez obzira na štimalice i ostala tehnička pomagala.
a interval prime-oktave (provjera na 5 ili 7. polju dviju susjednih žica) bi trebala biti tek provjera je li sve paše i tako, nakon što smo naštimali na prazno.
ako je konjić na dobrom mjestu, žice su odgovarajuće, kotirano ispravno - pasat će sve. samo ima previše tih "ako"
