[jadran]

Estonija) u Župi Sv. Petra u Zagrebu 19.5.1833. Njegov prvi sin Ivan Nepomuk mlađi rođen je 27.4.1834. i kršten u Župi Sv.Petra u Zagrebu. Nije poznato njihovo mjesto boravišta u Zagrebu tih godina, a čini se da je to bilo negdje na području te, u ono vrijeme, najistočnije zagrebačke župe. U godini 1839. iz nepoznatih razloga, Ivan Weiser je preselio na četiri godine u Ehrenhausen u Austriji. Iz ovog mjesta kraj Leibniza u Štajerskoj dolazi njegova supruga Ana Ričko, a ondje je kao majstor tesar (Zimmerman) radio njezin otac Josip Ričko (r. 25.2.1781. Maribor). Svoj odlazak najavljuje spisom 1198/1839 „De litteris dimissorialibus Ioani Veizer Margitis “ u kojemu piše: „O putnom listu masjtora Ivana Weisera. Nakon ovdje provedenog postupka, nema smetnji da se Ivanu Veizeru, sinu cehovskog građanina i majstora stolara, dopusti odlazak iz grada. Na osnovi podnijetog zahtjeva i vjerodostojne izjave Ivana Veizera, nema teškoća za izdavanje putnog lista:“ Po povratku iz Ehrenhausena u Zagreb, Antun Weiser stariji moli primanje u Gradečki stolarski ceh za sina Ivana Weisera u spisu 3820/1843 „De Ioanne Veiser Incolatum et magisterium artis arculariae isthic sollicitante“ u kojemu piše: „ O Ivanu Weiseru stanovniku, koji obnaša službu stolarskog zanata i koji na ovom mjestu daje ponudu. Protiv sina časnog građanina Ivana Weisera koji je u zajednici grada Ehrenhausena provodio službu stolarskog zanata i tijekom četiri godine išao u stručnu školu, te stekao pravo bavljenja tom službom. Povjerenstvo, nakon obavljenog promišljanja, nema ništa protiv tražene zamolbe za obavljanjem stolarskog umijeća, uz nadzor oca koji, i nalaže da ga se primi kao punopravnog majstora, na ovome mjestu.“ Nažalost, nejasno mi je o kakvom se konkretno školovanju radilo. Poznato je da je u Ehrenhausenu živjela rodbina Ivanove supruge i da je nedugo nakon toga 1844. Ivan primljen u Gradečki ceh kao punopravni član. Moguće je, premda je teško istraživo, da je Ivan 1839-1843 u Ehrenhausenu učio glazbalarski zanat kao dopunu stolarskom. U ono vrijeme glazbalari (osim graditelja orgulja), nisu pripadali niti jednom cehu pa su, izgleda, bili vezani uz stolarske cehove. Ipak, pouzdano je da ga je Gradečki ceh stolara, tokara, staklara i orguljara, nakon povratka u Zagreb iz Austrije proglasio majstorom ovim riječima u prijevodu s njemačkog: „10. ožujka 1844. kad je predao svoj majstorski rad, kad je od cijelog ceha prihvaćen i nakon što je položio sve takse i namete, uveden je u spise kao pravi stolarski obrtnik.“ S obzirom da je na njegovom cehovskom predstavljanju iz 1844. olovkom dodatno upisano graditelj glazbala (Instrumentmacher) moguće je da je upravo tada konačno upisan kao majstor glazbalar, ali nemoguće je sa sigurnošću tvrditi da napomena nije upisana naknadno. Majstori glazbalari, koji se u ranom 19. stoljeću nazivaju njemačkim terminima (Instrumentenmacher, Geigenbauer ili Lautenmacher), nisu bili česti u Zagrebu, tako da se po dosadašnjim istraživanjima, uz Ivana Weisera kratko spominju samo Franz Fiala i Franz Fink (Šaban 1974: 5). Nažalost, nepoznato je o kakvom se majstorskome završnom radu radilo. Dana 20. studenog 1835. Ivanu i Ani Weiser rodio se drugi sin Karl Alojz Weiser koji je preminuo već za devetnaest mjeseci. Dana 9. kolovoza 1847. rodila im se kćer Ludmilla koja je krštena u Župi Sv.Marka, a kasnije će postati znamenita violinska virtuozica. Kako bilo, 1847/1848 nakon smrti majke Ane, Ivan Weiser je po prvi puta otvorio vlastiti obrt i plaćao za njega porez sudeći po poreznim spisima. U srpnju 1848. vjerojatno je uplatio dobrovoljni prinesak kao izvanrednu novčanu pomoć za obranu domovine zajedno s mnogim drugim građanima. (Anonim 1848) U tim godinama radio je pri Građanskoj streljani na starom kućnom broju 911, današnjem Tuškancu, kao stolar (arcularius) i šanker (epocillator) što govori da se nakon spisa iz 1839. i povratka u Zagreb iz Ehrenhausena ponovno zaposlio pri Građanskoj streljani. Vjerojatno je upravo zbog svojeg angažmana u Građanskoj streljani Ivan Weiser dobrovoljno pristupio Narodnoj straži Slobodnoga i Kraljevskog Grada Zagreba koja je bila sastavljena od naoružanih građana Zagreba u vrijeme revolucionalnih događaja u prvom tromjesečju burne 1848. (Deželić 1907, Sikirić Assouline 2009). Iz tog vremena datira oglas od 21.siječnja 1850. za maskenbal: „Oglas o plesu. U srijedu 24. 1. ove godine bit će u dvorani ovdašnje Građanske streljane održan maskirani ples. Ivan Weiser, domaćin“. (Weiser 1850.) Izgleda da se i kasnije bavio ugostiteljstvom. Potvrda te tvrdnje je objava oglasa 1856. za sezonski ugostiteljski obrt: „Otvorenje ljetne gostionice. Potpisani daje na znanje da je vrtni lokal na Josipovcu iznad Građanske streljane otvoren i poziva goste na dobro vino, pivo i hranu, te osobito dobru kavu i mlijeko. Nada se dobroj posjećenosti. Ivan Weiser, zakupnik“. (Weiser 1856.) Prema popisu stanovništva grada Zagreba iz 1857. Ivan, Anka (Ana), Ivan mlađi i Ludmilla živjeli su na adresi u Ilici 674 u Šviglinovoj kući (danas je to broj 158, nasuprot Trga Francuske Republike). U dnevniku Agramer Zeitung (5. i 9. ožujka 1858.) objavljen je najraniji, dosad pronađen, oglas za izradu i popravke glazbenih instrumenata: „Preporuka, potpisani izrađuje nove žičane instrumente i to violine, gitare, violončela i citre, te prima sve istovrsne popravke koje brzo i jeftino isporučuje. Johann Weiser, donja Ilica br. 674 u Šviglinovoj kući u Zagrebu“ (Weiser 1858.) Radi li se u ovom slučaju i o mogućem otvorenju glazbalarskog obrta ili je Ivan Weiser radio glazbala i ranije, nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, s obzirom da ne postoje obrtni arhivski spisi koji bi to potvrdili ili opovrgnuli. Sigurno je da Franjo Kuhač u svom radu „Opis i poviest narodnih glasbala Jugoslavjena“ istaknuo upravo Ivana Weisera kao najpoznatijeg graditelja tambura u Zagrebu i prozvao ga „Amatijem tambura“ (Kuhač 1877: 69). U svome nedovršenom „Biografskom slovniku“ Kuhač je zapisao: „…graditelj glazbala, naročito tambura. Veizer je otac glasovite violinske virtuozice Ludimlle Veizerove. Glazbala svoja gradio je u Zagrebu gdje je imao trgovinu i s drugim glazbalima.“ (Arhiv HAZU, Kuhač Š., Franjo „Biografski i muzikografski (bibliografski slovnik)“, XVII-2 G.g. 108) Isto tako Franjo Kuhač piše: “Između stručnih graditelja glazbala mogao bih gosp. Ivan Veizera nazvati Amatom tambura jer mu je tamburin zvuk vanredno liep i zvonak, te jer se trsi, ne bi li pojedine dielove tamburne uredio liepo i razmjerno, a ipak zadržao vjerno – koliko se sama dade – prvotni joj oblik. Za čudo je, šta Veizerova glazbala poznaje tuđina više nego li domovina. Tako bi za Bečke opće izložbe 1873. poslan iz staroga ruskoga sveučilištnoga grada Dorpta profesor u Zagreb i da med inimi stvarmi kupi i od Veizera nekoliko tambura za ondješni muzej.“ (Kuhač 1877: 82-83) Nažalost Weiserove tambure nisu sačuvane u Dorpatu (današnjem Tartuu u Estoniji) ali moguće je da su se s njima upoznali prilikom koncerata Ludmille Weiser održanih 1868. na kojem je bio i njezin otac Ivan Weiser. (Anonim 1868: 4) Nije poznato niti o kojemu se profesoru iz Dorpata radilo ali pouzdano je da je Franjo Kuhač izlagao svoju Zbirku na Bečkoj svjetskoj izložbi 1873. Prije putovanja u Beč izložio ju je od 19. do 22.lipnja 1873., u svome stanu u Vernićevoj kući, zainteresiranom građanstvu (Anonim 1873) Pretpostavljajući da bi se u Kuhačevoj zbirci mogla čuvati i koja Weiserova tamburica pronašao sam još 2011. jednu onovremenu tamburu primašicu s, u drugo polje, utisnutim užarenim žigom J. Weiser, Agram u Etnografskom muzeju u Zagrebu. (Tambura primašica Zagreb, Ivan Weiser, HS:321.322, EM- 443, Etnografski muzej) Još je u radu iz 1877. (prihvaćenom 25. travnja 1876.) Kuhač napisao: „Ova je primašica u mojoj sbirci, a sagradio ju je slavni naš zagrebački tanburar Ivan Veizer.“(Kuhač 1877:69) Nažalost, tambura nije datirana ali budući da se radi onovremenoj tamburi od javora jednostavne ali profesionalne izrade s drvenim ključevima (čivijama) vjerujem da je nastala u ranoj fazi polagane tranzicije tambure iz jednostavnog narodnog instrumenta u vrijedan industrijski proizvod koji je krajem 19. st. postao simbolom narodnog preporoda u Hrvatskoj. Imajući na umu ovu spoznaju i činjenicu da je tambura sačuvana u Kuhačevoj zbirci, izgledno je da je ovaj primjerak izrađen između 1850tih i 1876. (kad je Kuhač o njoj pisao u radu). Samim time, koliko je poznato, radi se o jednoj od najstarijih sačuvanih i okvirno datiranih tambura u Hrvatskoj uz poznatu tamburu Paje Kolarića koja se čuva u Muzeju Slavonije u Osijeku (Njikoš, 2011: 66-67). Tambura Paje Kolarića datirana je okvirno u sredinu 19. stoljeća, bez obzira što se često prenosi podatak da je izrađena 1847. (Vukosavljev, 1990: 7). Poznati češki muzikolog i autor brojnih priručnika o violinskim graditeljima, Karel Jalovec ukratko spominje da je Ivan Weiser stariji (pogrešno je napisano Weisser) radio u Zagrebu, neko vrijeme živio u Njemačkoj i da mu je rad iznimno kvalitetan, po uzoru na napuljske majstore iz obitelji Gagliano. Navodi da mu violine imaju kratke i široke f rupe i da koristi crvenu polituru na žutoj podlozi. Piše da je dosta njegovih violina potpisano Gaglianovim imenom. (Jalovec 1965:389) Zasad je nemoguće naći potvrdu tvrdnje Karela Jalovca da je