[IvanZU]

Komorna glazba nije najljepša

Dobre violine su vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702.

Stefan Milenković, nekadašnje čudo od djeteta, nakon nekoga vremena ponovno je nastupio u Zagrebu. Prošle je godine to bio nastup uz Zagrebačke soliste, a ove godine uz Zagrebačku filharmoniju. Zahvaljujući iznimnu talentu i roditeljima koji su to prepoznali i mudro ga vodili kroz umjetnički život od malih nogu, Stefan svira violinu od svoje treće godine sa senzacionalnim uspjesima na brojnim koncertima i natjecanjima. Rođen je 1977. u Beogradu, a svjetsku je karijeru počeo već kao sedmogodišnji dječak u bijelome fraku. S deset je godina svirao pred predsjednikom Ronaldom Reganom, s jedanaest pred Mihajlom Gorbačovom, sa četrnaest pred papom Ivanom Pavlom II. Svoj tisućiti koncert odsvirao je sa šesnaest godina u Montreyu u Meksiku. Uz turneje koje su ga vodile diljem svijeta, snimio je i kompaktne ploče s djelima Paganinija i Bacha, a uskoro izlazi novi CD s Ravelovim djelima. Stefan Milenković danas je zreo dvaesetpetogodišnji umjetnik i pedagog velika ugleda, kojega uz Zagreb vežu najljepše uspomene. Stoga se rado odazvao pozivu na razgovor uoči nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na koncertu Zagrebačke filharmonije održanu u petak 25. listopada, kada je pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja magistralno interpretirao Koncert za violinu i orkestar u d-molu Jeana Sibeliusa, a u dodatku i Sarabandu iz Partite u d-molu za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha.

Dokle sežu vaša sjećanja na sviranje violine?

— Teško je to reći, ali otkad znam za sebe, znam da sviram. To samo po sebi pokazuje koliko dugo to radim i kako sam rano počeo. Doista sam rano bio svjestan svojega posla i taj sam posao, odnosno umjetnost, shvaćao vrlo ozbiljno. I kad sam imao osam ili devet godina već sam znao da je to nešto divno, nešto odgovorno, što zahtijeva veliki rad. Bio sam rano svjestan toga da nešto radim, stvaram, i da se izgrađujem, i to ponajprije zhavaljujući svojim roditeljima.

Ispričajte nam nešto više o roditeljima, koji su vas znali ispravno voditi u tim najmlađim i najosjetljivijim godinama?

— Moj otac violinist Zoran Milenković i majka pijanistica Lidija Kajnaco radili su u Muzičkoj školi u Zemunu, ali su taj posao napustili kako bi se mogli posvetiti meni. Otac je otada predavao samo meni sve do 1994, 1995, a majka je svirala sa mnom. Tako smo mi bili čvrsta družina, i svatko od nas uložio je golem dio sebe u taj zajednički posao. Mislim da je to možda jedna od tajni, iako ne vjerujem u tajne. To je bio naš način i recept za uspjeh. Ja sam doduše bio taj koji je bio istaknut na samome koncertu, ali prije i poslije koncerta ima tisuću stvari koje su vrlo važne, a koje čovjek ne može sam, pogotovo u tim godinama.

Kako je početak rata devedesetih godina i odlazak iz Beograda utjecao na vaš umjetnički put?

— Odlazak iz Beograda 1992. bila je višestruka prekretnica. Prije svega završilo je razdoblje čuda od djeteta i trebalo je učiniti nešto konkretno u konkurenciji odraslih umjetnika. Drugo je bio šok od onoga što se dogodilo s našom zemljom, pa smo se preselili u Italiju i odlučili se za natjecanja. Tako sam 1993. i 1994. sudjelovao na deset najvećih međunarodnih violinističkih natjecanja, te uvijek osvojio prvu, drugu ili treću nagradu. Nije bilo lako, jer dolazili smo iz Jugoslavije, koje više nije bilo, pa se nije znalo iz koje države dolazim, pod kojom zastavom nastupam, nisam imao ni nekoga velikog profesora iza sebe, ni violinu s imenom, zato je uspjeti u to vrijeme na svih deset natjecanja bilo uistinu nešto posebno.

Što su vam donijeli ti uspjesi (na natjecanjima)?

— Bilo je važno da su me čuli. Između ostalih i Dorothy DeLay, jedna od najvećih pedagoginja violine. Ona me doduše čula još kad sam imao osam godina i već mi je tada ponudila stipendiju i pozvala cijelu obitelj u New York, ali su moji roditelji zaključili da je to prerano. Nije me zaboravila, pa je ponovila poziv 1993. i 1994. kada je bila član žirija, ponudivši nekoliko varijanti. Tada smo to prihvatili i tako sam otišao prvo u Aspen na dva mjeseca (1996), a 1997. u New York na profesionalni studij, koji je trajao dvije godine s posebnim programom. Potom su mi ponudili da predajem dvije godine kao gost profesor na Institutu DeLay pri Juilliardu. Zahvaljujući tome stupio sam u kontakt s Itzhakom Perlmanom koji me pozvao da predajem u njegovu ljetnom kampu na Long Islandu djeci do osamnaest godina. To se nastavlja već treću godinu, tako da smo prošle godine išli zajedno u Izrael, ove godine u Kinu, a prije dva tjedna počeo sam i službeno predavati na Juilliardu kao profesor asistent Itzhaka Perlmana na Institutu DeLay, gdje sam i sâm nekoć studirao. Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo i da dijelim sobu s profesorom Perlmanom.

Je li time završen studijski dio posla, ili imate i dalje potrebu učiti i usavršavati se?

— Teoretski da! Školovanje je završeno, ali u praksi učenje ne prestaje nikada. To nije samo fraza, jer u klasičnoj glazbi ima toliko raznih stilova, skladatelja i fantastičnih djela, koji svaki za sebe zahtijevaju poseban studij i mogu se svirati na stotinu različitih način i da uvijek to bude na neki način dobro, a da bude drukčije. Dakle, to je uvijek izazov. Tehnički ipak mislim da treba dosegnuti kvalitetu još dok je čovjek mlad, i to velikim radom, i to se onda mora održavati. Od najtežih stvari u tehničkom pogledu, kao što su Paganini ili Ernst, pa do najtežih u glazbenom pogledu, a to je Bach. Ali pristup glazbi, kao i životu i umjetnosti općenito, stalno se mijenja. Svaki umjetnik ima doduše svoj stil, što je urođeno, ali traži najbolji način da se izrazi. I to traje do kraja života. Najbolji primjer za to je Henrik Szeryng, veliki violinist kojeg sam upoznao u Padovi i svirao mu, koji je snimio dvije različite verzije Bacha, a onda je odlučio snimiti i treću, s kojom je konačno bio zadovoljan, ali nije stigao jer je nažalost umro.

Koji su još vaši uzori među violinistima?

— Prije svih David Ojstrah, ne samo kao violinist nego i kao osoba. Velikodušan, fin, svirao je fantastično i uvijek je radio kao konj. Imao je težak život, a zračio je dobrodušnošću, a to mi se najviše sviđa. Zatim tu je Perlman, izvrstan violinist, koji se sjajno nosi sa svojim hendikepom, pogotovo na brojnim putovanjima i nastupima, što je naporno i za zdrava čovjeka. Ima ih još, ali osim violinista imponiraju mi i drugi glazbenici. Jedan od njih je i Ivo Pogorelić, kojeg iznimno cijenim. Iako smo različiti, i po stilu života i po stilu sviranja, ja shvaćam što on radi.

Može li se učiti i od dirigenta ili korepetitora?

— Od svakoga dirigenta može se nešto naučiti, i u tome je čar interpretacije. Tako da je ta suradnja uvijek dragocjena i ja na to gledam kao na komornu glazbu. Jer solist ne smije ignorirati orkestar, nego mora surađivati i s orkestrom i s dirigentom, kao da je riječ o komornoj glazbi. Zapravo to i jest vrsta komornog muziciranja, kada je i orkestar aktivan i svira sa žarom, a ne samo da automatski prati.

Koji vam repertoar najviše leži? Što volite svirati, solo literaturu, komornu glazbu ili s orkestrom?

— Volim sve, jer sve ima svoje čari. Nastojim sve shvatiti i zavoljeti, jer mislim da nije problem u djelu, nego u meni. Zato radim na svakom djelu dotle dok mi ono ne postane jednostavno i lagano. Volim na primjer koncerte Sibeliusa i Beethovena, koje često sviram i uvijek sam imao sreće s njima. Čajkovskog također, a od modernijih i manje poznatih jako volim koncert Ericha Wolfganga Korngolda. Volim i komornu glazbu, koja je možda najljepši oblik, jer bez toga umjetnik i ne može biti dobar solist. Mladi to ne razumiju, misle da je komorno muziciranje ispod razine solističkog nastupa. A to je strašna zabluda. Svirati u komornom sastavu, primjerice u gudačkom kvartetu, što je najteže, to je velika odgovornost. Treba svirati prvo dobro sam, ali ne zaboraviti da se svira zajedno s drugima i da zavisite jedno o drugom. Dakle, treba biti individualist, ali ne raditi samo ono što ti hoćeš. To je pitanje kompatibilnosti karaktera svirača, i na tome se vježbaju odnosi s drugim ljudima, izgrađuje se ličnost.

Koliko instrument utječe na kvalitetu sviranja i na kojem instrumentu vi svirate?

— Mislim da je violina alat i zato je ponajprije važno kako se svira. Jer, ako ne sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još gore, a ako sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još bolje. Zašto? Zato jer su dobre violine vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702. No to je bila samo posudba čikaškoga Stradivarijeva društva, što sam morao vratiti. Ali to su stvari koje dođu i odu, jer nema mlada umjetnika koji si može priuštiti da kupi takvu dagocjenu violinu, zato se ona obično posuđuje na kraći ili dulji rok. No, ja sam optimist, pa mislim da će uskoro opet nešto doći.

Imate li vremena za odmor ili neki hobi?

— Sve o čemu sam govorio tiče se profesije, a ostalo je odmor. U New Yorku ima mnogo mogućnosti za provod. Između ostalog treniram borilačke vještine — na ruski način, tzv. combat sambo, čak i predajem i asistiram svojem profesoru. Volim i putovanja u okolicu New Yorka, gdje je priroda veoma lijepa, tako da volim sjesti na motor sa svojom suprugom i putovati.