[IvanZU]

Božo Paradžik važi za jednog od najboljih kontrabasista na svijetu. Uz svoj profesorski rad, nastupa kao solista, ali nikada ljeti, jer tada, kako kaže, vrijeme provodi na Alpama da bi odmorio leđa od tog teškog instrumenta.

- Mjesto gdje radim, gdje je moj glavni posao je Muzička akademija u Detmoldu, gdje predajem kontrabas kao redovni profesor.

Kako se postaje jedan od najboljih kontrabasista na svijetu? Recimo, kakav je uticaj familije?

- Kod mnogih ljudi se radi o spletu okolnosti kako dođu do instrumenta, a onda slijedi rad. Ako čovjek ima sreće i dođe dobrom pedagogu u ruke, znači na pravilan način radi, tek se tako može talent jednog dana ispoljiti i razvijati dalje.

Kad je neko talentovan za muziku, kako se odlučuje za određeni instrument? Kako si ti došao do kontrabasa?

- To je bila očeva ideja. Uzimao sam satove kontrabasa kod jednog očevog kolege iz orkestra u Sarajevu, Tihomira Vidovića, i ubrzo se pokazalo da ću se jako daleko moći razviti ako budem radio puno i na pravi način.

Što reći o instrumentu, kontrabasu?

- Naravno da je dobar instrument, kvalitetan instrument vrlo važan za koncertnu djelatnost, ali što se tiče potrebe za vrhunskim instrumentom tokom studija, mišljenja su različita. Ja sam mišljenja da se tu pretjeruje, da se tokom studija ne mora imati instrument neke strahovito visoke vrijednosti, jer su gudački instrumenti, po mom mišljenju, danas strahovito precijenjeni, koštaju basnoslovne sume. Naravno da je bitno da čovjek ima instrument koji je više-manje u redu, ali mislim da se tu vrlo često pretjeruje. Kasnije, koncertni umjetnici sviraju i na instrumentima koji su rađeni u legendarnoj epohi. Naprimjer, najpoznatiji gudački instrumenti su oni koji su nastali u 18. stoljeću u Cremoni, odnosno cijela italijanska škola izrade instrumenata je već u tadašnje vrijeme bila vrlo popularna.

Koliko te shvaćam iz ove priče, važan je prije svega svirač, pa onda instrument.

- Pa svirač je barem toliko bitan koliko i instrument, ako ne i mnogo više. Jer, dobri instrumenti se mogu naći i za mnogo manje novca. Ovi instrumenti o kojima sam govorio su izuzetno skupi, jer imaju još i muzejsku vrijednost. I tih instrumenata je malo, a velika je potražnja. Znači, radi se o čistim tržišnim zakonitostima koji vladaju. Dok se u isto vrijeme danas može nabaviti nov instrument, relativno nedavno izrađen, što je recimo kod mene slučaj, jer ja više ne sviram na starim instrumentima, već na instrumentima jednog majstora koji se zove Derek Hii i moji solistički instrumenti su sada malo više od dvije godine stari. To je instrument fenomenalne kvalitete koji ne bih više mijenjao ni za jedan stari koji mi je poznat, a znam ih vrlo mnogo.

Znači, konačno imaš instrument koji te maksimalno zadovoljava.

- Imao sam i ranije jedan izvrstan instrument, star preko 200 godina, ali ovaj me potpuno zadovoljava u svim kriterijima.

Da li je to sad neki novi zvuk, kad porediš stari instrument na kojem si svirao i ovaj novi?

-Drugačije je građen, radi se o vrsti gradnje. Ovaj instrument je građen na jedan moderniji način, a moderniji znači upravo taj način na koji su radile te poznate obitelji graditelja, Stradivari i tako dalje. To je jedan način građenja gdje se rezonancija u instrumentu odvija na do danas najoptimalniji pronađen način. Znači, ovaj graditelj koji je sagradio moj instrument je to prenio na kontrabas u potpunosti. Kontrabasi su građeni na jednom vrlo starom modelu koji danas više nije u upotrebi. To je bio jedan instrument koji se zvao viola de gamba. To je jedan od razloga zašto kontrabasi uvijek imaju jedan nazalan, tup zvuk. Ovaj instrument koji ja sviram ima vrlo jasan i otvoren zvuk, a opet vrlo topao, toplog karaktera. Tako da sam svojim instrumentom vrlo zadovoljan i ne vjerujem da ću trebati tražiti neki drugi.

Vratimo se počecima. Znači, ti završavaš akademiju u Pragu i krećeš dalje. Gdje?

- Tada sam otišao u Nizozemsku. Nakon Haga slijedeća pozicija je bila također u jednom orkestru u Radio-simfonijskom orkestru u Štutgartu, gdje sam proveo šest godina. To je bio izvanredan orkestar i imao sam vrlo lijepu poziciju solo kontrabasa, gdje sam imao dovoljno vremena posvetiti se svojim solističkim planovima i projektima.
I u to vrijeme je nastao ovaj CD koji je izdala tvrtka EMI, pod labelom Virgin Classics. Odlučili smo na ovom CD-u uzeti jedan vrlo kombiniran repertoar, gdje su i djela sonatnog oblika, znači duža, onda i nekoliko vrlo lijepih, poznatih minijatura. Kontrabas je u nekoliko zadnjih desetina godina doživio ogroman razvoj na svim poljima, ali najmanje toga se dogodilo baš na području klasične, koncertne muzike. Znači, doživio je ogroman razvoj u jazzu, eksperimentalnim stvarima, ali ne i u klasici, gdje se svira kao solistički instrument sa orkestrom ili sa klavirom. I na tom području bi se u vezi sa kontrabasom mnogo toga još uvijek moglo poboljšati - da kontrabas bude umjetnički na istom nivou kao afirmirani solistički instrumenti kao što su, recimo, violina, violončelo ili klavir. I glavna ideja tvrtke EMI, koja je izdala CD, a koji je u principu bio prvi solistički CD na kontrabasu izdat kod tvrtke koja je jedna od vodećih u svijetu, bila je ta da se kontrabas ovaj put, po njihovom mišljenju, prikaže u punom umjetničkom svjetlu, umjetnički na najvišoj razini.
Na ovom CD-u se nalaze neka vrlo poznata djela, kao što su naprimjer popularna sonata od Cesara Franka ili kratki komadići Fritza Kreislera, koji su napisani za violinu i klavir, a koje smo moj dugogodišnji muzički suradnik, pijanista Ulrich Rademacher i ja snimili u više navrata. Djelomično su to snimci sa koncerata koje smo održali, a djelomično snimci koje smo učinili za stutgartski radio za komornu muziku. Moja velika želja nije voditi solistički život, puno putovati po svijetu, svirati koncerte, stalno biti na putovanjima. Mene više interesira baviti se novim stvarima, znači stalno raditi na novim repertoarima. Ja sviram djela koja su za mene izazov, koja su u umjetničkom smislu vrhunske kvalitete. Naravno da priprema tih programa, koji su strahovito teški, traje vrlo mnogo vremena. Zato mi je to vrijeme potrebno i želim ga odvojiti za nove programe. I mislim da je način mog umjetničkog djelovanja sada vrlo blizu jednog ideala koji sam cijeli život priželjkivao. To je jedna vrlo lijepa kombinacija gdje čovjek i prima i daje.
Današnja tehnologija je u tom smislu interesantna zato što omogućuje da se prilikom snimanja iskoriste muzički najljepši dijelovi i da se spoje u jednoj verziji. Prije, za vrijeme analognog snimanja, to je bilo mnogo teže, jer su se morali veliki i markantniji dijelovi odjednom snimiti, što je umjetnike koštalo puno više zamora pri snimanju. I to su prednosti današnje tehnologije. Međutim, u principu sam ja tu ostao vrlo klasičan. Na mojim snimcima se radi takoreći samo taj klasični rez kao što je ranije bio. Velika je šteta što je današnja tehnologija omogućila da su mnogi, nakon vrlo kompliciranog procesa montaže, u stanju dobiti jednu verziju koja ne odgovara činjenicama zvučnih mogućnosti i sviračkih mogućnosti orkestra, odnosno izvođača.
Ja, uglavnom, radim sa studentima koji će nakon studija naći mjesto u nekom orkestru. Znači, moj zadatak je u prvom redu osposobiti ih za današnje zahtjeve koji su, barem u Saveznoj Republici Njemačkoj, na vrlo visokom nivou i sve je teže i teže dobiti jednu dobru orkestarsku poziciju. A koliko nam uspije dalje od toga, to zavisi od studenta, od toga koliko se brzo razvija. Radimo, pored toga, na repertoaru i na jednom načinu sviranja koje se može iskoristiti solistički. Doduše, danas je sve manja i manja razlika između nivoa koji imaju solisti i orkestarskih muzičara. Da bi se danas dobilo dobro mjesto u dobrom orkestru potrebno je svirati na istom nivou kao što je nekad bilo potrebno za to da čovjek postane solista.

Svirao si sa mnogim dirigentima. Možeš li spomenuti neke?

- To je vrlo dugačka lista. Bolje bi bilo da kažem s kojima nisam svirao, pošto sam imao sreću i mogućnost svirati u vrhunskim orkestrima. Imao sam namještenje u dva jako dobra orkestra. A u to vrijeme sam dobivao i pozive da dođem na ispomoć u vrhunske orkestre, što sam često činio. Život jednog orkestarskog muzičara je vrlo naporan i stalno dolaze novi programi, rijetko se svira više od pet ili šest dana isti program. To znači da sve to treba u samo dva ili tri dana navježbati sa tako ogromnim sastavom. I zahtjevi koji leže na orkestarskim muzičarima su sve viši.

Kojih se dirigenata najviše sjećaš, koji dobro vladaju orkestrom, koji su uspjeli tebe da inspiriraju?

- Moram reći da je bilo vrlo malo dirigenata koji su me umjetnički inspirirali kad sam svirao kao orkestarski muzičar, jer se naprosto radi o jednom potpuno drugom vidu posla nego što je to bio slučaj možda prije 30-40 godina, kad su dirigenti imali 14 do 20 dana vremena da navježbavaju određene programe sa orkestrima. Danas to ide toliko brzo da se sve svodi na to da se samo što prije djelo dovede do tog nivoa da se može izvesti na jedan dobar način. Što znači da danas čak i najbolji orkestri rijetko sviraju na vrhunski način. Orkestri su fantastične kvalitete i solisti koji sviraju, puhači, sviraju strahovito dobro. Međutim o jednoj zajedničkoj interpretaciji je sve teže i teže govoriti. Moja omiljena muzika je uvijek bila ona koja se izvodi u malim sastavima, što znači komorna muzika, sastavi od svega nekoliko ljudi na kojima leži mnogo veća, individualna odgovornost.
I danas postoje mnogi vrhunski sastavi i mene je, ustvari, cijeli život puno više interesirala komorna muzika nego simfonijska, iako sam simfonijsku oduvijek vrlo volio i rado svirao. Sad, nakon skoro 14 godina sviranja po raznim orkestrima, odlučio sam se krenuti opet na jedan novi put, koncentrirati se takoreći samo na komornu muziku i solističke nastupe i, naravno, na posao pedagoga.