[dado]

Muzička revija, koja je bila „prvi naš muzički časopis koji je ...zastupao napredno gledanje na razvoj muzičke umjetnosti i na njezinu ulogu u društvu“.
Jedan od pokretača, suvlasnika, suizdavača, jedan od urednika, odgovorni urednik i jedan od dvojice suradnika časopisa bio je i Pavao Markovac.
Izdavači su najavili da će objavljivati destet brojeva godišnje, no objavili su samo šest u pet sveščića (peti svezak bio je dvobroj 5/6). Kratki vijek Muzičke revije vjerojatno je uzrokovan materijalnim razlozima gdje je pretplatom trebalo biti osigurano njezino nesmetano izlaženje. Tako je Muzička revija trajala svega pola godine, od veljače do lipnja 1932.

Evo nešto zanimljivosti i poučnosti iz bilješki P. Markovca:

Na kritičke napise objavljene u drugom i trećem broju Muzičke revije Boris Papandopulo je reagirao u Zagrebačkim Novostima (u njima je bio muzički kritičar) od 5. lipnja 1932. Dio članka, koji se odnosio na Muzičku reviju, urednici revije objavili su u dvobroju 5/6 časopisa:

Muzička revija, nezavisni mjesečnik, zauzima posebno stanovište i posebne poglede na svekukupni naš muzički život. Ona želi „akciju“ i „čišćenje pojmova“ te nastoji da „orijentira“ naše muzičare. To se „orijentiranje“ sastoji u jednostavnom negiranju svega onoga što je bilo, što je uopće tu i što će biti. Urednici ove revije „sa velegradskim naziranjem“ pogledavaju na nas „malograđane“ te sve obasiplju jedinstvenom poukom: tjesnogrudnošću, sitnom zlobom, sumnjičavošću, naivnošću, nepromišljenošću, neodređenim i taštim radom itd.
I zapravo se to sve odlično podudara ako se primijeni na same urednike, koji vrše „najstrožu kontrolu“. Još treba k tome dodati dobranu dozu megalomanije, pa pričekati, da ugledamo i osjetimo pozitivne rezultate te „akcije“. Napokon lijepo veli Oscar Wilde na jednom mjestu: „Svaki oblik kritike, pa bio on najviše ili najniže vrsti, jest u neku ruku – autobiografija!“

Urednici Muzičke revije su odgovorili:
„Da uvjerimo svojeg strogog „kritičara“ B. Papandopula, da mi znamo i ono što je on dokazao da ne zna, dajemo mu ove savjete za pisanje kritika, kako ne bi trebao predugo čekati, da ugleda i osjeti pozitivne rezultate naše akcije!

Neka pažljivo čita:
1.Kad pišeš, piši stvarno! Svaku tvrdnju obrazloži i poprati citatom, ako ti taj pomaže da utvrdiš neispravnost, protiv koje ustaješ!
2.Citiraj pošteno, to jest: vjerno! Fantazija i neurednost kod citiranja najteži su propusti, koji smjesta odavaju početnika! Neobrazložene tvrdnje nikad ne „pale“!
3.U svojoj kritici nemoj nikada braniti gluposti, a udarati na istinu, sve kad to i nije tebi u prilog!
4.Oboružaj se stručnim znanjem i piši pismeno, da nitko ne iskoristi tvoje nedostatke u svoju korist!
5.Kad se braniš, ostani trijezan i stvaran, jer je nervozna, površna i histerična obrana najbolji dokaz za tvoju slabost!
6.Čuvaj se osobito toga, da vjeruješ samo u svoju nepogrješivost, a pamti, da se uz pogreške može naći i pokoja pozitivna strana i kod tvojih neprijatelja! Mnogim razmišljanjem, savjesnim radom, i snagom svojeg talenta doći ćeš do toga. I još jedno: Jačaj i slijedi svoju stalešku svijest!
7.Bez „dobrane doze“ autokritike nisi ni dobar, ni ispravan kritik!
8.Kad si neizvježbani početnik, ne objašnjavaj se javno s uvježbanim neprijateljem, jer te ovaj može temeljito kompromitirati, ako ne uzme u račun tvoje početništvo, pa ti ne vrati savjetom umjesto – batinom! (Neki početnici zaslužuju i batine, ako ostanu dosljedni svojim mladenačkim pogreškama, te ne poslušaju dobronamjernih savjeta!)
9.Ako si šepav, ne zovi tako drugog, ako si gluh, ne upiri prstom na gluhoga, ako si istodobno kompozitor, pijanist, zborovođa, dirigent i kritik, opasno je, da baš ti govoriš o – megalomaniji!
10.Nastoj da ove savjete razumiješ i dobro upamtiš, te da prvom prilikom dokažeš, da si barem talentiran učenik, kad već nisi zreli majstor!