[Hrvoje]

Razni bendovi i razni tamburaši imaju svoju temu na forumu, a čovjek iz naslova ove teme je svakako zaslužuje.

Na otvaranje ove teme me zapravo ponukala njegova kratka biografija na stranici http://free-vk.t-com.hr/Josip-Sarcevic/glazbenici.htm

HRVOJE MAJIĆ, glazbenik, učenik. Rođen je u Vinkovcima 2. svibnja 1969. Tu je završio osmogodišnju školu 1984. Nastavio školovanje u vinkovačkoj Gimnaziji. Tamburicu počeo svirati još u osmogodišnjoj školi, uz privatnu poduku, pohađao je i glazbenu školu. Tada je slavonska tamburica kao istrument padala u zaborav zbog utjecaja električne gitare i novih glazbenih trendova sa zapada. H. Majić je uživao u zvukovima svoje tamburice prime i od nje se nije odvajao. Godine 1986. ušao je u sastav štitarsko-županjske tamburaške grupe «Zlatni dukati», s kojima je svirao po svatovima i u taverni županjskog restorana «Kristal». Tada je zanemario svoje školovanje i treći razred je završio s nedovoljnim uspjehom. Došao mi je kao svom razredniku reći (uvijek se samo smješkao) kako napušta školovanje i započinje se ozbiljno baviti glazbom. Moja nagovaranja da treba završiti gimnaziju nisu urodila plodom, a ni roditeljska, kako sam kasnije čuo. U ljeto 1987. slijedila je turneja «Zlatnih dukata» po Hrvatskoj u organizaciji glazbene agencije «Lira» iz Čakovca, suradnja s glazbenim kompozitorom J. Ivankovićem, snimanje prvog albuma Nek zvone tambure (1988.), i uz to slava po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Godinu dana kasnije, H. Majić mi dolazi u kuću jednog ljetnog jutra s tatom, i željom da završi gimnaziju. Polaže privatno treći i četvrti razred, maturira 1989.

U narednih 10 godina sa «Zlatnim dukatima» je snimio 17 albuma, od prvog već spomenutog, pa, Pjevaj kad duša boli (1989.), U meni Hrvatska (1991.), 16 zlatnih hitova (1992.), Sretan Božić (1993.), do Hrvatske pjesme iz Bosne i Hercegovine (1999.).

Bio sam županjski gimnazijalac kada su započeli svoj svjetski glazbeni pohod čupavi liverpulski momci «The Beatlesi» i meni dragi «The Roling Stonesi», a «Zlatni dukati» su napravili isto takvu glazbenu i tamburašku revoluciju na balkanskim i hrvatskim prostorima. Obnovili su zvuk naše slavonske i šokačke tamburice kada je padala u zaborav, pokrenuli jedan tamburaški pokret (...samo da ih je mogao čuti dr. Slavko Janković...), potaknuli osnivanje stotinjak tamburaških grupa u Hrvatskoj, potaknuli skladanje stotine i stotine lijepih slavonskih i šokačkih hrvatskih pjesmica.

Otišao je tko zna zbog čega jednog lijepog sunčanog dana 2. rujna 1999. Nikada neću zaboraviti stotinu tamburaša i Tamburašku rapsodiju nad njegovim otvorenim grobom.