Ovaj novi trend me zaintrigirao. Neka me netko ispravi, ali čini mi se da je na ovim našim prostorima prvi potpuno bežično ozvučeni tamburaški sastav bio novosadska Romansa, a u Zagrebu su to sada i Prava Stvar i Legolas. Nisam to još uživo čuo i vidio, al' sama ta ideja da svirači mogu biti slobodni i kretati se od stola do stola kao da sviraju na suho, a da se čuje na razglas mi se čini zanimljiva.
Uz ove potpuno bežično ozvučene sastave postoje i neki kao što je Dyaco gdje su neki svirači "bežični".
Kakva su vaša iskustva s tim i što mislite općenito o toj ideji?
Posebno mi se sviđa ideja da se ovim ulaganjem (koje je, doduše, pozamašno ako se kupuje kvalitetna oprema) anulira potreba za stalcima i kablovima (tj. onim dijelom koji osobno najviše mrzim, a to je slaganje, nošenje, namještanje).
