[Zlajo]

Nakon više godinica se malo skupimo, spika za spikom, piva za pivom i rezultat je neizbježan... Zaigramo se s pijačom, sve neprimjetno, usput... Najljepše kaj svaki od tamburaša svira na svoj način i negde pred kraj stvari se i nađu... Svi sviraju sve, niko ne svira niš, ali se ruži...
Fakat nije dobro, a želudac se tvrdoglavo ne želi riješiti svog plemenitog sadržaja... Čak ni na poticaje udarne dvojke (kaži i srednji prst)... Slikica postaje dupla, situacija zahebana... Vele da pijanci žive kraće ali zato duplo više vide... Samo od tog "dupljaka" baš nema koristi... Treba se furati cca. 50 km do doma i ravno se držat'... Jedino moguće je naizmjenice škiljiti na jedno oko da se izbjegnu stereo fate morgane, uh... Srećom, jedan ljubazni kolega tamburaš me lijepo "navodi" do autoputa vozeći se ispred mene... Danas sam mu još više zahvalan, čovjek očito kuži koji su to teški osjećaji osobito kad redovito ne treniraš i onda najedamput glumiš Zatopeka na naravno prazan želučić... Uglavnom, po autoputu sve hoda i laganicom se dolazi doma, jasno uz otvorenu barem jednu šajbu čisto radi osvježenja, haha... Tambure i dalje u glavi uporno napikavavaju neku tak prokleto poznatu stvar koju je nemoguće dešifrirati... I tako to...
Ujutro se radi, tambure i dalje zajedno sa bumbarima u tintarnici stvaraju bol koju jedino možemo nazvati podmuklom... Aspirin, gispirin, kahva, sve džabe dok samo od sebe ne prestane... Zaista, takvo cjelovito iskustvo nisam već poduže doživio a mislim da i neću uskoro opet...
Uz drugarski pozdrav, ljubav je bol...