novotarija“. Ali za mene je opravdano ogorčenje g. pisca na ovakove, jer čudno je to i neshvatljivo, da se kod nas ne ima objeručke prihvatiti ili barem neprirstrano prosuditi nešto valjano, potjecalo ono s bilo koje strane.“ Htio bih na kraju napomenuti da se usporedo s Gutschyjem, sličnu organiziranu reformu tamburaških sustava, isprva dvoglasnih kvartnih od 1885., a kasnije 1897.-1901. troglasnih kvintnih tambura, uveo poznati vojvođanski tamburaški kompozitor i učitelj glazbe Pera Ž. Ilić (1868-1957). Pera Ž. Ilić piše o svojim prvim kromatski kockanim kvartnim tamburama: „Kad su se moji roditelji posle tri godine preselili natrag u Beograd, slušao sam u kafani „Kod dva pobratima“ svirati tamburaški zbor, koji je vodio Mladen Ostojić, zvan Čikica. Slušajući njihovo sviranje došao sam na misao, da sagradim tamburu s polutonovima, kao što ih imadu mandolina i gitara. I zbilja sam 1885 godine načinio prvu takvu tamburu, izgrađenu skroz sa polutonovima. Ta je tambura imala 4 žice u dva glasa: dve sitnije žice u tonu e, dve krupnie u tonu h. Dakle u kvarti ugođena dvoglasna tambura.“ Kasnije piše ovako: „Na predlog Andre Ostojića, da uvedem na tamburu i treći glas, stavio sam treću žicu u g.“. 1880-tih osnivani su tamburaški zborovi s njegovim sustavom troglasnih tambura, a sam Ilić je nastupao s takvim tamburaškim zborom 1890. u Pragu i 1891. u Beču. Kasnije je 1897. došao na ideju da uvede ugađanje u kvintama (kakvo je već proveo Alphonse M. Gutshy u Sisku i Zagrebu). O uvođenju kvintnih tambura Pera Ž. Ilić piše: „Iza toga sam 1897 godine došao na misao, da žice na tamburama udesim u kvintama kao na violini i mandolini. A 1901 godine uveo sam i tamburu čelo, pa je sastav mog tamburaškog zbora s troglasnim tamburama, ugođenim u kvintama, od te godine ovakav: Tambura I ugođena a-d-g (za oktavu više), Tambura II ugođena e-a-d (za oktavu više), Tambura III (ili I brač solo) ugođen a-d-g, Tambura IV (ili II brač solo) ugođen e-a-d, Brač I ugođen e-cis-a, Brač II ugođen e-h-gis, Brač III ugođen Fis-Dis-H, Čelo ugođen a-D-g i Bas (Berde) G-D-A.“. Pera Ž. Ilić je svoj rad na usavršavanju sustava započeo prije 1875, ali je prvu reformu proveo 1885 uvođenjem polutonova dvoglasnim kvartnim tamburama, 1887 je uveo troglasne tambure ugođene u kvartama i tercama i sviranje po notama i najzad 1897. uveo je troglasne tambure ugođene u kvintama. Reformu je završio 1901. uvođenjem čela. Tambure su mu imale oblik kruške jer je i on smatrao da je to jedini pravi oblik tambure. Iz gore navedenog vidljivo je da su mnogi tamburaški zagovaratelji imali potrebu uvesti reda u tamburaške sustave. oplemeniti glazbalo i učiniti ga što bližim orkestralnim glazbalima. Tek je nakon II. svjetskog rata Slavku Jankoviću pošlo za rukom ustanoviti troglasni i četveroglasni kvintni tamburaški sustav koji se i danas, doduše u malo orkestara, koristi. Slavko Janković u Tamburaškoj glazbi iz 1956. piše o počecima svoje reforme: „Od male narodne tamburice, koja se upotrebljavala skoro pa samo pojedinačno, načinjene su na obrtnički pa i industrijski način tambure raznih veličina, te je tako nastao tamburaški zbor. Usavršavanja su se vršila postepeno, na više mjesta i bez ikakve organizacije, pa su zato kroz više decenija nastale prilično velike razlike kod udešavanja, broja žica, oblika i.t.d. U nastaloj zbrci rijetko se tko mogao snaći, a pristaše pojednih vrsta postali su jedni prema drugima nesnošljivi ne trudeći se, da spoznaju pogreške svoje tambure ili prednosti tuđe.“ Nakon toga Janković spominje piše: „I meni je davno postalo jasno, da iz toga treba naći izlaz, jer inače nema napretka ali sam bio uvjeren da ne smijem postupati na svoju ruku. Tada je već bio osnovan „Savez tamburaških društava“, pa sam na jedno proširenom saveznom sastanku potakao pitanje usavršavanja. Nakon plodne rasprave zaključeno je da tamburu treba usavršavati uz tri uvjeta: 1. da bude sačuvan izvorni oblik, 2. da se ne promijeni izvorni zvuk i 3. da glas zvuči izvorno t.j. onako, kako je napisan. Na temelju tog zaključka proveo sam svestrana poboljšanja. Te tambure su prozvali (proti mojoj volji) „Jankovićeve troglasne tambure“. Evo bitnosti: a) stepenovanje 1.odbacio sam diatoničko prečkanje i proveo kod svojih tambura kromatiku; 2. sve žice da budu u načelu dvostruke (radi gustoće trzanja); b) broj žica 3.šest u tri para, dakle za svaki glas svije žice; c)osnovni glas (za udešavanje) 4. jest „d“. U bračevima i ćeloviću to je d1 u bisrnicama d2, kod čela d, kod berdeta D. Taj d-glas je uvijek u sredini (iznimke su t.zv. F-instrumenti); d) interval udešavanje 5. može biti kvinta ili kvarta. Tko želi kvinte, neka najkrupnije žice udesi na „g“., srednje na „d“, a sitne na „a“. Tko želi kvarte, neka krupne žice udesi na „a“ (dakle samo za jedan stepen više), srednje na „d“ (dakle kao i kod kvintnih tambura), a sitne na „g“ (dakle za stepen krupnije od kvintnih). Ako tko želi baš četveroglasne kvartne tambure neka naruči samo za dva milimetra širi vrat na tamburama, pa može dvije najkrupnije žice udesiti jednu na „a“ a drugu na „e“. Iz ovoga je jasno, da naziv „Jankovićeve troglasne tambure“ nije točan jer
|