Ja ću se samo nadovezati na priču o tonu...Tambura ima ton, ili spektar tonova, otprilike takav kakav ima. Da sad ne ulazim u preveliko filozofiranje, uhvatit ću se za čistu praksu...
Mnogo puta sam vidio izvrsne tamburaše, praše oni sve u 16, ali pomalo su monotoni, dosadni, koliko god se to prašilo, al' nešto fali. E sad šta to fali??
Fali raznolikosti
Tambura se ne svira samo na jednom mjestu, i jednom tehnikom. Hrpa tamburaša zabije desnu ruku na jedno mjesto i piči. Da me cijelo selo čuje. Ne kritiziram, samo zapažam. Ne znam kad sam vidio osim kod uistinu rijetkih pojedinaca, da ih sad ne imenujem, uostalom i sami znate na koga mislim, da ta ruka ne miruje na jednom mjestu. Da se igra, mijenja položaj, boju, svira raznoliko i time čini svirku zanimljivom, interesantnom. To je ono što ajmo reć odvaja običnog svirača, od umjetnika. To je ono što recimo odvaja Branu Pavlovića, jednog basprimaša duge kose
, ili onog jednog iz Osijeka šta ga maestro zeza da je uvijek najbolje odjeven na Rapsodiji (
), od ostatka ekipe. Evo, sad sam i imenovao. A to se direktno odnosi na priču TON= SVIRAČ+INSTRUMENT.
Svirač je taj koji daje smisao svemu tome, bez obzira na to kakav instrument on svirao. O tome je i Georges pričao kad je spominjao Branu Pavlovića, a u vezi s instrumentom koji je svirao. Nikako mu nije bilo jasno kako je mogao izvuć takav ton iz tambure koja na prvi pogled izgeda i zvuči prosječno. Hvala Bogu imamo dosta jako dobrih majstora graditelja, i za primove, i za bračeve, i za kontre, baseve, čela...Ljudi, oni su svoj posao napravili, ostalo je na nama...