Anna Weiser rođena Ritschko. Mole za tihu sućut, Ludmilla Guleke rođena Weiser i Reinhold Guleke, 26.7.1893.“ (Anonim 1893: 4).
Ostali istaknuti pripadnici obitelji Weiser
Kako sam već spomenuo, osim Ivana Weisera u obitelji Antuna Weisera starijeg bilo je još utjecajnih stolara i glazbenika. Osim spomenutog Antuna mlađeg, valja spomenuti i Karla (Dragutina) Weisera (25.10.1815. Zagreb – 20.8.1902. Zagreb). Karl Weiser rođen je 25. listopada 1815. u Župi Sv. Marka. O njegovom djetinjstvu nema podataka. Čini se da je živio s obitelji na istoj adresi. Prvi važan zapis je potvrda predstavljanja pred Gradečkim cehom u kojoj piše: „1. travnja se Karl Weiser, stolarev sin samostalno predstavlja ispred cijelog društva“ Dotad su u cehu već bili njegov otac Antun i stariji brat Antun mlađi. Zasigurno prije popisa stanovništva 1857. Karl seli u Pivarsku ulicu (Breuergasse) br. 88 gdje je živio sa svojom neudatom sestrom Barbarom Weiser. Karl Weiser vjenčao see prvi puta u prosincu 1844. u Župi Sv. Marka za Mariju Magdalenu Rumpler.12.kolovoza 1845. umire im dvomjesečni sin, također Karl (r. 20.6.1845.). Karlu Weiseru 23.listopada 1856. umire supruga Marija. 1857. nalazi se na već spomenutoj adresi u Pivarskoj 89 gdje živi sa svojom sestrom. Po popisu stanovništva iz 1870. nalazi se i na adresi Starokazalištna 168. Imao je kasnije izvanbračnu kćer Rozaliju (r.1871) i sina Dragutina Antuna (r.1889) Na adresi u Pivarskoj, Karl Weiser 15.rujna 1875. prijavljuje krčmarski obrt u dobi od 60 godina. (Trgovački sud u Zagrebu, DAZG). Drugi brak Karla Weisera sklopljen je 5.veljače 1894. u Župi Sv.Marka s Alojzijom Metličar (r.1859) iz Brežica. Karl Weiser je umro 20. kolovoza 1902. u Zagrebu s posljednjom adresom u Jurjevskoj 36.
Treća generacija Weisera, također je ostavila trag, u prošlosti staroga Zagreba. Sin Ivana Nepomuka Weisera starijeg zvao se također Ivan Nepomuk. Rođen je u Župi Sv. Petra 27.travnja 1834. Izučio je za majstora stolara 2.ožujka 1851. i predstavio se cehu. Vjenčao se 24.studenog 1861. u Župi Sv.Marka za Mariju Hočevar iz Kranjske (r. oko 1837). 7.veljače 1880. zatražio je dozvolu za krčmarski obrt u Novoj vesi 86. Radi se o „Bašći Franje Josipa“ u dvorištu ljetnikovca zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića koju je također gradio Bartol Felbinger (Dobronić 1971: 73-74) Njegovoj molbi je udovoljeno i u tisku izlazi oglas za otvorenje : „Najbolje nagrade! – potpisani ima čast poštovanoj publici najaviti da u subotu 24.4. otvara novouređenu kuglanu u Bašći Franje Josipa sa najboljim nagradama. Od tri najbolje nagrade: 1. srebrni sat, 2. cigar špic, 3. tri srebrnjaka. Posluživat će se najbolje piće. Ponizno preporučuje Ivan Weiser junior, gostioničar.“ Na ovoj lokaciji je već otprije bila kuglana i gostionica samo su je vodili drugi ugostitelji (npr. 1873. Vilim Novotny). Nažalost, već 2. listopada 1882. Ivan Weiser mlađi umire od upale pluća. Zadnja adresa mu je Ilica 54. Njegovi roditelji Ivan i Ana objavljuju zahvalu: „Zahvala - svim prijateljima i poznanicima, posebno članovima Kazališnog zbora i orkestra izražavamo ovim javno našu zahvalu na sudjelovanju na pokopu Ivana Weisera mlađeg čime nam je izražena utjeha. Ožalošćeni roditelji.“ (Weiser 1882:2) Sudeći po zahvali Ivan Weiser mlađi je svirao neki instrument i bio član kazališnog orkestra i zbora.
Najpoznatija predstavnica treće generacije obitelji Weiser je zasigurno Ludmilla Weiser. Treba napomenuti da je o Ludmilli Weiser pisao u kratkom radu naš muzikolog i dugogodišnji ravnatelj HGZ-a Antun Goglia, ali njegov rad sadrži neke greške (Goglia 1940) . Ludmilla Alojzija Weiser rođena je 9.kolovoza 1847. u Župi Sv.Marka u Zagrebu. S obzirom da joj je otac bio majstor glazbalar, a stariji brat Ivan se, također, bavio glazbom, nije čudno da je Ludmilla krenula njihovim stopama. O njezinome talentu zasigurno svjedoči i skladba njezinog učitelja Schwarza „Fantasia pour Violon avec accompagement de piano sur la Walser de Schubert“ koju je skladao 1852. godine za svoju učenicu : o čemu svjedoči posveta u izvornoj partituri: „Ovu sam skladbu napravio za Ludmillu Weiser, koja ju je izvela na koncertu u kolovozu 1852.“ / „Questa composition fato per la Ludmilla Weiser sonava in Concerto. August 1852.“ (Schwarz 1852). Ludmilla je tada imala tek 5 godina. Upisala je 1856. glazbenu učionicu Glazbenog društva (Musik-Verein) gdje je s odličnim uspjehom učila violinu kod učitelja Antuna Schwarza. Već je na učeničkim produkcijama Ludmilla pokazala veliku vještinu zbog koje je kasnije postala svjetski poznata glazbena umjetnica. Zbog njezine izvrsnosti Ravnateljstvo Glazbenog društva odobrilo joj je stipendiju 1862. u iznosu od 120 forinti zbog lošeg imovinskog stanja roditelja i poslalo ju na Bečki konzervatorij kod poznatog glazbenog pedagoga i učitelja violine Josepha Hellmesbergera seniora (r.1855.). Tako u Izvještaju iz 1861/1862 piše: „Učenica ovoga zavoda guslačica Ludmilla Vaizerova otidje na bečki konzervatorij soveršivat se u gudbi. Pošto kako roditelji njezini neimadu dovoljnih sriedstvah za njezino uzdrzavanje u Beču obećane joj po nekih priateljih podpore ne dosežu za pokritje toga troška, odredi ravnateljstvo, da joj se za sada dade podpora iz blagajne zavoda na vrieme jedne godine u miesečnih deset for. 1 studenoga 1862. počamši.“ (Knjižnica HGZ, Godišnje izvješće Hrvatskog glazbenog zavoda 1861/1862). 1863 joj je Kraljevsko namjesničko vijeće, na preporuku Zemaljskog glazbenog zavoda, odobrilo potporu na još dvije godine: „Uvažavajući preporuku ravnateljstva zemlj. Glasbenoga zavoda obnašalo je ovo kralj. Namiestničko vieće učenici na bečkom konservatoriju Ljudmili Vaizerovoj dozvoliti dvogodišnju podporu od 180 fr. Koji su na ime ravnateljstva glasbenoga zavoda kod ovdašnje c.k.zemalj. glavne blagajne iz regnicolarne zaklade u miesećnih doknandih obrocih počamši od 1. svibnja t.g. doznačeni; tim ipako uvjetom, da se ista svake polgodine verh dobra napredka iskazati ima.“ (Knjižnica HGZ, Dopis kraljevskog namjesničkog vijeća 12.5.1863.). Treba napomenuti da su potpore koje su Ludmilli dane bile dosta visoke za ono vrijeme, pa je zasigurno bila iznimno darovita. Tako je Ludmilla s 15 godina upisala Bečki konzervatorij (odnosno Gesellschaft der Musikfreunde in Wien) . Za karijeru Ludmille Weiser iznimno je i zanimljiva turneja koju je 1868. organizirao karlovački izdavač Abel Lukšić. On je okupio hrvatske glazbenike i početkom ožujka 1868. krenuo s njima na turneju. Ludmillu je na putu pratio i njezin otac Ivan. Osim Ludmille sudjelovala je, među ostalima, i njezina kolegica pjevačica Irma pl. Terputec – Teree iz Zagreba. Krajem godine Ludmilla se vraća u Zagreb zajedno s ocem Ivanom. 2.5.1869. Ludmilla se vjenčala u Beču za znamenitog estonskog arhitekta Reinholda Ludwiga Ernsta Gulekea (r.30.4.1834. Past.Salisburg, Livland – 16.12.1927. Jena) i završila s aktivnom glazbeničkom karijerom zbog obiteljskih razloga (Welding et al. 1970). Ludmilla Weiser umrla je u Jeni 25.prosinca 1933. i sahranjena je na starom gradskom groblju Nordfriedhof uz supruga Reinholda.
Obitelj Weiser bila je dosad skoro potpuno zaboravljena, premda je bila iznimno važna za glazbu i obrtništvo grada Zagreba. Za razvoj tambure kao nacionalnog glazbala pogotovo je važan Ivan Weiser, glazbalar kojega je Franjo Kuhač istaknuo kao jednog od najboljih u vrijeme dok je tambura polako potiskivala gitaru i pod utjecajem Iliraca zauzimala počasno mjesto u domovima svih društvenih slojeva. Upravo je ovaj rad pokušao rasvijetliti značaj pionirskih graditelja našeg omiljenog narodnog glazbala koje je u vrijeme Ilirskog narodnog preporoda, pod utjecajem nacionalno osviještene javnosti sigurno prelazilo iz područja manufakturne proizvodnje samoukih majstora u vrijedan obrtnički proizvod izučenih majstora glazbalara. Do poečtka 20. stoljeća, pogotovo nakon objavljivanja prvog tamburaškog priručnika „Kratka uputa u tamburanje po kajdah“ Milutina pl. Farkaša 1887., proizvodnja tambura se razvila do razine koju niti jedno drugo glazbalo u povijesti Hrvatske nije doseglo.
|