Quote:
Originally Posted by _maestro_
ma valjda sam krivo protumačio tvoju prvu rečenicu... nisi mislio na tambure, nego općenito  |
Pogrešno sam se izrazio (umor valjda). Mislio sam na tamburu u širem smislu.
Quote:
Originally Posted by _maestro_
nije to pomak težišta na krivu stranu, bar nisam htio da bude tako protumačeno. i ne treba tako tumačiti.
...
ovo nije tema o žeravici.
iako neke informacije o njemu imam, imam i svoje mišljenje o njegovim metodama, ali o tome možemo na nekom drugom mjestu.
|
Slažem se da nije tema o Marinku
per se, ali smatram da ono što radimo u orkestru zaslužuje svoje mjesto na ovoj temu, ne zato da bih govorio o tome kako su Zvonari divni i krasni, nego zato što se uistinu radi o orkestru u kojem se može napredovati. Naravno, govorim iz svoje perspektive i svojih razmatranja, koja su utemeljena, između ostalog, i na nekim planovima koji se tiču puno šireg kruga od samih članova orkestra. Orkestar je polazišna točka, i ne bih ga nazvao eksperimentom, nego samo početnom fazom Campanere.
Naravno, postoje i drugi svijetli primjeri. Čardaši, koje je snimio Mario Zbiljski, su interpretacijski pomak kakvog dugo nismo imali priliku čuti. Jerry Grchevich već godinama unosi zapadnjački slobodarski duh u svoj tamburaški izričaj. Zonzijeve Sjene su isto tako jedinstvene. Ono što rade Serbusi je isto tako posebno. Ali općenito kultura eksperimentiranja među tamburašima je nešto što se još uvijek može smatrati luksuzom rezerviranim za uistinu rijetke.
Ono što smatram tragičnom pogreškom jest to što se znanja rasipaju s pojedincima, umjesto da se skupljaju na jedno mjesto, i tu mislim da Zvonari odskaču. Sličan primjer su i Zagrebački tamburaši.