Originally Posted by odisej
Kruno je dobro napisao, prije svega je problem u poistovjećivanju tambure sa 'kafanskim' svirkama. Glazbeno neupućeni ljudi, koji čine veliku većinu potencijalnih 'klijenata' imaju dojam kako je sviranje tambure za stepenicu, dvije (ili više) niži rang od ostale pop i 'struja' glazbe.
Možda je to zbog tehnološke ere u kojoj živimo, ako nisi ukopčan u utičnicu, valjda i nisi dio modernog svijeta. A opet, sa druge strane, klasična i komorna glazba (da ne spominjem klapsku) koja se također izvodi 'unplugged' zadržava prestiž.
Smatram kako najveće breme krivice moramo snositi mi, tamburaši, jer stalno izmišljamo toplu vodu. U zadnjih 10-15 godina vidio sam više stilskih promjena unutar tamburaškog žanra nego u bilo kojem drugom glazbenom žanru. Stalno se koketira sa nekim 'novim' zvukovima, uvodi se harmonika, pa bubanj, sad i klavir (na stranu kvartet Corona koji je pokazao kako bi to zaista moglo zvučati). Mi smo unazad 5 godina skinuli možda 5-10% pjesama koje bi se mogle zvati tamburaškima. Sa Mostar Sevdah Reunionom vratili smo se nazad u sevdah, Fijakeri su 'reanimirali' Tozovca. Vraćamo se u kafanu, neminovno. Više pjesama sviramo od Čolića ili Halida nego od Dika. A klapske da ne spominjem.
Nakratko je vjeru u 'stari' zvuk vratio Bogdan sa svojim albumima i rasprodanim koncertima, ali to je bilo to. Čini mi se kako cijelo vrijeme idemo linijom manjeg otpora, prilagođavajući repertoar 'novim bogatašima' i njihovim, u međuvremenu, odraslim potomcima. Pojednostavljujemo i ponovo žvačemo već prožvakano i probavljeno, trebali bismo možda prvo par mjeseci preslušavati samo stare, dobre albume i pronaći taj 'izgubljeni osjećaj', ponovo 'prišiti sjenku'. I onda, kad ga nađemo, držati se toga, napraviti neke nove pjesme koje će nositi stara sjećanja i stare ljubavi, stare tulume, stare puteve.
Zatim, ono što je bitno, od tog 'novog' stava ne odustajati, ako me shvaćate. Živo me zanima, primjerice, je li netko platio Bogdanu da pjeva pjesmu od Tomislava Bralića ili Zdravka Čolića, o ovim Zakovima i novima da ne govorim. Reći ćete - to se ne radi. I bit ćete u pravu. Sjetite se toga kad sljedeći put budete svirali, bez obzira koliko dobro zvučalo, nešto izvan tamburaškog repertoara. Kad vas ulovi malodušnost zbog opće situacije u kojoj se tambura nalazi, sjetite se vremena kada je Vice Vukov pjevao 'Svjetiljku'. Prestanimo raditi cirkus i zabavu pod svaku cijenu. Odsvirajmo nešto i za svoju dušu, za vlastito mentalno zdravlje, i ljudi će to znati cijeniti. Nadam se.
Vjerojatno sam malo van teme i zabrijao, ali kad u cijeloj večeri odsviram dvije-tri stvari koje nisu hit i dobijemo pljesak ili zahvalu, više mi to vrijedi nego sav bakšiš od raznih proteinskih nakupina kojima vrtiš tri pjesme cijelu večer i preusmjeravaš njihove šuškave papiriće na vlastite čivije.
Nakon svega ovoga, idem se pripremati za probu sa svojim 7-članim bendom koji uključuje bubanj i harmoniku i vježbati svoj 'kafanski' vibrato i sa-sa ritam. Ne zamjerite na čitabi, ali je ljekovito zamišljati, barem na tren neku drugu, bolju realnost.
|