usavršavanju tambure. Bez praktičkih pokusa - uz sve teoretičke prijedloge - ostat ćemo i dalje s pitanjem: Za koji sustav da se odlučimo?“. Tako se tih 1940.-tih godina ponovno nije ništa zaključilo u pogledu izbora standarnog tamburaškog sustava. Osim u Franje Kuhača koji je kao najveći autoritet narodne glazbe podržavao Gutschyjevu reformu isto je,još 1901., učinio i još jedan naš skladatelj i etnomuzikolog Antun Dobronić. 1901. u zadarskom Narodnom listu, Dobronić, objavljuje podlistak „Stare i nove tambure“ u kojem uspoređuje Farkašev i Gutschyjev sustav i podržava Gutschyjev kao razvijeniji. Dobronić piše: „Ne samo od hrvatske inteligencije po gradovima i varošima, već i u najzabitinijim selima pučka je tambura, kao najmarkantniji produkt narodne umjetnosti, od mužkog i ženskog, mladog i starog entuzijaznom primljena. Ona služi narodu za dokolicu, pa zato joj on u svojoj pjesmi pjeva: Tamburice dangubice moja“. Cienim, da ću entuzijazmu, kojim je ta naša narodna „razbibriga“ od svakog primljena, naći pravi uzrok u narodnom ponosu, po kojem je svakomu svoje najmilije, kao što i u tomu, da, što iz duše naroda potječe, naroda se i prihvaća. Naša je tambura svratila pozornost i van granica naše domovine, a ipak je spram tog našeg narodnog amaneta u zadnje doba po nekim mjestima zavladala takova apatija, da je čisto patriotska dužnost upoznati uzroke i propisati liekove ovoj toj bolesti, koja bi mogla postati epidemičnom. Nema sumnje, da će toj prevrtljivosti biti uzrokom nešto i naš južni temperamenat, koji nam ne dopušta baviti se jednom istom stvari više vremena.“ Nadalje Dobronić zaključuje da je razlog toj apatiji spram tambure to što tambura nije na pravi način prenesena iz naroda unatoč velikoj popularizaciji. Dobronić zaključuje: „Ako prispodobimo oba sustava, uvidjet ćemo, da noviji, što se tiče obsega glasova, koliko pojedine tambure, toliko ukupnog sbora, i što se tiče lahkoće u izvadjanju raznih intervala u svim priemetima, kao što i glede harmonijske prednosti bugarija i lahkoće prelaza od jedne tambure na drugu, u svemu bez sumnje znatno nadkriljuje Farkašev sustav….Iz svih ovih razloga jamačno sliedi, da bi spram one Filipovićeve: „Ne nase ni dolje, već napred i gore“ u interesu narodne umjetnosti bilo, kad bi nastajna tamburaška družtva prihvaćala najnoviji sustav, a cienim, da bi oni sborovi, koji već po starom sustavu obstoje, preradbom istih na novi, svoj viek bez sumnje produžili. Ipak gospodin Farkaš može biti ponosan, što uprav njega ide zasluga, da se je naša tambura toliko održala, da je evo doživjela radikalnu reformu na bolje, pa radi toga svaki sviestan hrvatski patriota mora njegovo ime s najdubljom zahvalnošću spominjati.“ Iznimno je zanimljiva i prepiska Alphonsa Gutschyja s A. Vojkovićem u Hrvatskoj prosvjeti iz 1917. i 1918. U članku „Za budućnost tamburice“ Vojković kritizira nedostatak obrazovanih zborovođa i pedagoške literature za obrazovanje mladih tamburaša, na što mu Alphonse Gutschy opširnim izlaganjem odgovara obranom svog rada: „…Reći ću Vam jednom riječju , u kratko, što je glavni uzrok da se nije tamburica u osnim krugovima održala gdje bi mogla dapače i nasljednom postati. Da sam u pravu, to Vam mogu kao stari učitelj tamburanja i izdavatelj velike praktinčne i teoretične tamburaške škole i to zaista škole, a ne „upute“, te kao nakladitelj i izdavatelj preko 306 tamburaških partitura za sve društvene slojeve a i kao osobni graditelj tambura, iz iskustva gori rečene dokazati jer me u tom podkrepljuju iskustva i praksa kao čelliste, savršenog igrača mandoline, a najviše iskustvo guslača koji sam preko 5 god. Taj instrumenat za vrieme mojih sveučilištnih nauka u operi igrao. Vi se već neuztrpljivo pitate: Ta molim vas, recite već jednom tu rako ranu. Evo Vam je: Nama manjka školanih tamburaša! T.j. tamburaša koji će prema načinu držanja igranja inštrumenta imati bar u velikom zajedničku metodu igranja na temelju koje je dotični prema talentu i marljivosti može svaki za tamburu udešen komad smjesta odigrati.“ I nadalje zaključuje: „…Nu onaj uvriježeni nazor, da za tamburu ne treba škole, jer je to narodni instrumenat, taj je nazor kriv i nazadku i nehaju prema našoj tamburici a treba ga pobijati gori navedenim dokazima, i vjerujte onda će mnogi enseble od 4-8rice odvažiti prije na sastanak, kad si poput gudalačkog 4tetta-5tetta etc.“ U ovim citatima jasno je da je Alphonse imao dobro razrađenu i praktično provedivu ideju kako odbaciti s tambure stigmu primitivnog narodnog instrumenta i približiti ga klasičnim orkestralnim instrumentima. S razlikom da se od 1895. radilo o njegovim dvoglasnim, a kasnije od 1935. Gutschy-Lukićevim troglasnim tamburama. Na kraju rasprave Vojković, nakon što je proučio Gutschyjev sustav zaključuje: „…Značenje pregrađenog tamb. Sustava po inicijativi g. Gutschyja za mene je dosada jedna pojava, koja zaslužuje naziv: felix inventio! Mnogomu okorjelom pristaši staroga (Farkaševa) sistema, ovo će dakako zvučati ušima neugodno, odvratno, jer uživljen i odgojen u sićušnom djelokrugu, koji zastire svijetlije vidike, ne umije da dosegne vrijednost „novotarija
|