mlađeg u Župi Sv. Marije rođen Ivan Nepomuk Weiser (15.5.1809. Zagreb – 16.5.1884.Zagreb) koji je stolarsku majstorsku svjedodžbu stekao 19. veljače 1827. Nešto kasnije počeo se baviti izradom glazbala o čemu će biti riječi nešto kasnije. Nakon Ivana rođena je u Župi Sv.Marka 8. lipnja 1811. kćerka Ana Weiser. Zatim je rođena njezina sestra Barbara Weiser (6.6.1813. Zagreb – 1879. Zagreb) koja je ostala neudata živjeti s mlađim bratom, također, stolarom, Karlom (Dragutinom) Weiserom (25.10.1815. Zagreb – 20.8.1902. Zagreb) na adresi Pivarska 89 (danas Basaričekova). Posljednje dijete u obitelji Antuna i Ane Weiser bila je Katarina Weiser (r. 3.11.1821.) koja je umrla kao dijete 25.11.1830. Kao aktivni članovi stolarskog obrta Weiseri su surađivali sa onovremenim poznatim obrtnicima poput stolara Georga Eisenhuta i njegova sina Antuna Eisenhuta ,Ivana Krafta ,Adama Krebbsa, Michaela Tkalčića, staklara Ivana Milinovića i Josipa Papeša, kovača Andreasa Hammela, Paula Gaala i Paula Serga ili znamenitog graditelja, već ranije spomenutoga, Bartola Felbingera, što ih svrstava uz bok najpoznatijih obrtnika koji su naseljavali Zagreb početkom 19. stoljeća. Koliko je poznato Anton Weiser nije zatražio primanje u građanstvo već je vjerojatno radio kao stranac. Navest ću one spise Gradečkoga ceha u kojima se kao jamac (Bürger), svjedok (Zeugen), podupiratelj (Beistand) ili majstor učitelj (Lehremeister), pojavljuje netko od članova obitelji Weiser:
„1816.Martin Petricsa – njegovi jamci su Anton Weiseri i Adam Krach, 1820. Joseph Tukanz – njegovi jamci su Anton Weiser i Johann Erbel, 1821. Anton Weiser mlađi – majstor učitelj mu je otac Anton Weiser, 1830. Johann Rolesehnert – njegovi svjedoci su Johann Rautter i Anton Weiser, 1830. Georg Kerzneric – njegov jamac je Anton Weiser, 1831. Stephan Bizek – njegovi jamci su Anton Weiser i Adam Krebbs, 1834. Joseph Trahuber – njegovi svjedoci su Adam Weiser i Ulrich Krach, 1838. Carl Weiser – vjerojatno mu je najstor učitelj bio otac Anton Weiser, 1841. Anton Baden – njegovi podupiratelji su Anton Weiser i Andreas Fedeltsag, 1843. Kaitan Geuman – njegovi svjedoci su Anton Weiser i Franz Bernazek, 1844 Emerik Hallanish – njegov majstor učitelj je Anton Weiser (nisam siguran da li je mlađi ili stariji), 1844. Carl Mueller – njegov majstor učitelj je Antun Weiser mlađi, 1846. Martin Restag – njegovi svjedoci su Georg Eisenhut i Johann Weiser, 1847. Andreas Župančić – njegov učitelj je Johann Weiser, a svjedoci su Ulrich Krach i Michael Tkalčić“
Vjerojatno su izrađivali namještaj i sve što je bilo potrebno građanima ubrzano rastućeg Zagreba. S obzirom na živu obrtničku djelatnost nije čudo što se Weiseri spominju i u spisima Gradskog poglavarstva (Acta politica magistratualia, DAZG) u više od nekoliko slučajeva. U prvom spisu 2317/1827 „Ex Aetis…“ Anton Weiser i njegov suradnik majstor kovač Andrej Hammel potražuju sredstva od graditelja i majstora zidara već spomenutoga Bartola Felbingera pred sudom. U prijevodu s latinskoga spis glasi:
„Iz službenog razdoblja slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dana 10 srpnja 1827. nakon što su odaslane zaključene knjige. Kada sam zbog žalba Antuna Weisera i Adreja Hammela pozvao pred sud Bartolomea Felbingera u vezi s iznosima dugova za izvršene obrtničke radove, i nakon što sam saslušao opširnije zaključke u skladu s traženim zahtjevima, valjalo je donijeti izvršnu presudu. Odredio sam da se ispitaju računi optuženog Felbingera ispod određene granice od datuma pečaćenja i da ti računi trebaju biti iskazani pred prisutnima na temelju dogovora o mjerenju.Zato sam s današnjim datumom priopćio žalbu Antuna Weisera i Andrije Hammela protiv Bartola Felbingera, građanina i majstora zidara da bude pohranjena. Pisanu odluku sam priopćio optuženom Felbingeru i upoznao ga sa sadržajem. Ivan Nepomuk Vibral“
Ovaj spis potvrđuje izniman značaj Antuna Weisera s obzirom da je radio i za najuposlenijeg graditelja u onovremenom Zagrebu, Bartola Felbingera. U spisu 1872/1835. Antun Wieser je zatražio da mu sin Ivan postane partnerom u stolarskom poslu nakon izučavanja stolarskog zanata.“ De Ioanne Veiser Arculario in Incolam Cittis huju assumpto“ piše: „O stolaru Ivanu Weiseru koji je primljen kao stanovnik ovoga grada. U vezi s traženjem u ime Ivana Weisera, vlastitoga sina, da bude učinjen ortakom u stolarskom zanatu, i primljen kao uključeni stanovnik grada, u toj stvari nema nikakve zapreke, te neka isti bude primljen kao stanovnik zajedno s ocem Weiserom. Neka bude primljen u skladu s propisanim pravilima o povlasticama gradskih službenika i neka bude postavljen u stolarsko udruženje.“ Posljednji spis u vezi Antuna Weisera starijeg je onaj iz 1844. vezan uz njegovu ostavštinu: „De conscriptione substantiae a fatis Antonii Weiszer remansae ordinata“ ili u prijevodu: „O uređenju popisa preostale imovine Antona Weisera nakon njegove smrti. Anton Weiser napuštajući ovaj život, daje na razmatranje gospodinu građanskom kapetanu Josipu Lukšiću popis svoje imovine koja ostaje nakon smrti preostalim potomcima, i to tako da preostalu imovinu nakon smrti popiše i zatim o tome izvijesti.“ Ovim spisom Antun Weiser ostavio je brigu o raspodjeli njegove preostale imovine Josipu Lukšiću svome susjedu na kućnom broju 173 koji je bio građanski kapetan i Schießen Comissar (streljački zastupnik) pri Građanskoj streljani (Domo Iaculatoria, Schießstatte) u kojoj je već otprije radio Antunov sin Ivan. Antun Weiser umro je 23.travnja 1844. u Župi Sv. Marka i pokopan je na starom Jurjevskom groblju. Njegov stolarski obrt na kućnom broju 175 naslijedila je njegova udovica Ana koja ga je, vjerojatno uz pomoć sinova, vodila do svoje smrti 1848. Ana Weiser umrla je 7.veljače 1848. u Župi Sv. Marka. Pokopana je također na Jurjevskom groblju.
Glazbalar Ivan Weiser i njegov značaj
Za glazbalarski dio povijesti obitelji Weiser jedan od najvažnijih članova je, već ranije spomenuti, Ivan Nepomuk Weiser. Ivan (Johann) Weiser rođen je 15.svibnja 1809. i kršten dan kasnije u Župi Sv. Marije u Zagrebu. Zavičajnost je Ivan lako ostvario s obzirom da su mu roditelji, barem od 1804. prebivali u Zagrebu i stekli status „domicilata“. Izučio je stolarski zanat (arte arculario) kod oca Antuna i 19.2.1827. položio majstorski ispit o čemu govori svjedodžba Gradskog magistrata koju je potpisao gradski načelnik Ivan Kamauf. U njoj se ističe da je Ivan kroz određeno razdoblje radio kod oca Antuna. Svjedodžbu, s obzirom da nije sačuvana u arhivima nego u samo u obiteljskim spisima, donosim u cijelosti. Izrazito je važan i svojevrsno pismo preporuke gradskog poglavarstva „NOS JUDEX…“ u kojemu piše:
„Mi sudac, poglavar i ostali zaprisegnuti zastupnici slobodnog i kraljevskog grada Zagreba. S ovom našom oznakom godine, mjeseca,dana, niže potpisani zastupnici u našoj kući poglavarstva koja upravlja javnim poslovima i u skladu s ustavnim odredbama; zaprimili smo zamolbu da u skladu s povjerenim ovlastima, razmatramo pristupanje. Prokušani pristupnik Ivan Weiser, domaći sin, obrazovan u stolarskom umijeću od svoga oca. Tijekom sedam godina bio je ortak, na ovome upravnom području i zaista se istakao raznovrsnim umijećem. Blizu pet godina radio je u Građanskoj streljani, te je usmjerio svoje vrijeme u poslušno pokoravanje nadređenima, što govori u prilog njegovom karakteru. Od kolijevke je vezan za ovo mjesto. Budući da od naše strane nema prepreke njegovu moralnom integritetu; naša ga strana potvrđuje autentičnim žigom, po snazi i pisanom svjedočenju. Dano u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu s odobrenjem našeg magistrata. Dana 22. mjeseca studenog, godine gospodnje 1839.“
Iz spisa doznajemo da je Ivan Weiser radio prvo kao ortak (vjerojatno ocu Antunu) od otprilike 1832., a posljednjih pet godina do 1839., marljivo radi pri Građanskoj streljani (Domo Iaculatoria) koja je bilo glavno okupljalište uglednih građana, pa tako i Iliraca onoga vremena. Ivan Weiser vjenčao se s Anom Ričko (r. 28.5.1807. Ehrenhausen, Austrija – 26.7.1893. Tartu,
|