Forums  

Go Back   Forums > Tamburaška misao > Tamburaški život

Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
  #1  
Staro 08-07-2007, 09:37
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Glazbene preporuke.....

Evo ga, možda baš i neće biti interesantna tema, kako ih baš nešto i nema, a i ne da mi se stalno pisat koje-kakve gluposti, švrljajući po netu uvijek se na nešto naleti zanimljivo, ne mora to biti baš vezano za tambure. Pa da skratimo vrijeme potrage onima koji bi možda pročitali i nešto izvan naše tamburaške domene probat ću u ovoj temi s vremena na vrijeme postavit neke zanimljive članke, knjige, autore i sl....čija su razmišljanja o glazbi na nekom ajmo reć "pravom putu" i u koje bi se i mi mogli ugledati kao "tamburaši".
Reply With Quote
  #2  
Staro 08-07-2007, 09:38
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Knjiga: Glazba kao govor zvuka

Nikolaus Harnoncourt: "Glazba kao govor zvuka"Prosječnom zaljubljeniku u klasičnu glazbu, ime Nikolausa Harnoncourta ne znači baš mnogo. Međutim, on je jedan od najcjenjenijih i najslavnijih glazbenika i dirigenata današnjice čije ideje o klasičnom i suvremenom muziciranju povremeno izazivaju reakcije slične onima kad je Bob Dylan akustičnu gitaru zamijenio električnom.

"Glazba kao govor zvuka: Putovi za novo razumijevanje glazbe" knjiga je sabranih eseja (članaka, predavanja i izlaganja) pisanih od 1954. do 1980., prvi put objavljena 1982., u kojoj je ovaj 'sluga umjetnosti' (kako sam sebe naziva) podijelio sa širim čitateljstvom neka svoja razmišljanja u kojima su glazbenici diljem svijeta uspjeli pronaći nove motive i novo nadahnuće u muziciranju.



No, tko je 77-godišnji Austrijanac? Nikolaus Harnoncourt je dirigent, čelist, violinist, a 1952. postao je član Bečke filharmonije pod ravnateljstvom najslavnijeg dirigenta svih vremena - Herberta von Karajana. Ipak, Harnoncourtov put pošao je drugim smjerom: Još za vrijeme studija postao je fasciniran originalnim baroknim instrumentima pitajući se zašto ih profesionalni glazbenici ne koriste pri izvođenju djela napisanih za vrijeme Baroka.

1953. zajedno sa suprugom Alice osnovao je prvi profesionalni barokni ansambl Concentus Musicus koji je nakon 4 godine mukotrpnog vježbanja Monteverdija, Telemanna, Rameaua i Fuxa, doslovce 'eksplodirao' na europskoj sceni. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća s Gustavom Leonhardtom snimio je sve (da, baš sve) Bachove kantate, a repertoar svog ansambla proširio je izvođenjem Mozarta i Haydna, nadopunivši ga kasnije Beethovenovim simfonijama. Paralelno s glazbenom karijerom, izgradio je i onu spisateljsku objavivši tri knjige s tematikom najbližom svom srcu.

Čak i ovaj uvod daje vam do znanja kako se "Glazba kao govor zvuka" uglavnom koncentrira na članke i razmišljanja koji interpretaciju barokne i renesansne glazbe žele prezentirati na onaj način kako su ju doživljavali njezini suvremenici. Kao što sam razlaže, posve opravdano, glazba nije bezvremenska, već je vezana uz određeno vrijeme i prostor i mora se doživjeti kao takva.

U prijevodu, potrebno je danas, u 21. stoljeću stvoriti uvjete kakvi su bili u 17. i 18. stoljeću kako bi bilo moguće interpretirati i slušati glazbu kako ju je autor originalno zamislio. A takav pristup uključuje proučavanje autografa i faksimila originalnih partitura, uporabu originalnih instrumenata - lutnji, blokflauta, gamba, krummhorna, pozauna, violina (kao poznavatelj gudačih instrumenata, naglasak je u knjizi ipak najviše na njima) - što je posebno naglašeno i iznimno bitno, jer su u povijesti graditelji instrumenata griješili u rekonstrukciji baroknih instrumenata, osobito čembala i bila su potrebna desetljeća kako bi se ti nesporazumi ispravili i publika zamijenila dotad pogrešnu predodžbu s ispravnom.

Ništa manje nije važan raspored glazbenika, kao i prostorija u kojoj se svira. Teško da će itko danas uspjeti nadmašiti originalni Vivaldijev zvuk "Četiri godišnja doba" odsviranog u venecijanskim crkvicama. I upravo je to ono za što se Harnoncourt zalaže: Stvaranje autentičnosti, a ne imitacija iste.

Zašto originalni instrumenti? Zato što su za njih pisana djela, a veliki majstori Baroka i Renesanse znali su kako ti instrumenti moraju zvučati i upravo su oko te činjenice gradili svoj glazbeni izričaj. Zašto je bitan prostor i raspored? Neki instrumenti su glasniji, neki tiši, neki imaju piskutav zvuk, neki dubok i svakako nije svejedno gdje će se koji instrument nalaziti. Tek ako je svaki instrument na 'pravom mjestu u pravo vrijeme' moći ćemo uživati u glazbi. Jer, kako sam autor kaže: "Ne svira se samo po notama."

"Glazba kao govor zvuka" ne bavi se samo tematikom baroknog stvaralaštva, već se zalaže i za drukčiji pristup glazbi općenito: Protivi se etiketiziranju klasične (odn. povijesne) glazbe kao jedine 'lijepe' glazbe. Djecu se u školama uči kako su vrhunci klasike, vrhunci 'lijepe' glazbe već napisani, međutim naravno da postoje i naši suvremenici koji stvaraju 'lijepu' glazbu poput Monteverdija, Bacha, Mozarta, Beethovena, Schoenberga, Stravinskog...

Ali oni nisu zanimljivi, jer ostaju nepoznati dok se sva pažnja fokusira na ono poznato. I onda dolazimo do situacije gdje se ono nepoznato rijetko izvodi, dok na kraju ne bude posve zanemareno i odbačeno. A upravo takva razmišljanja ljute Harnoncourta koji naglašava kako se upravo takvim pristupom zaboravlja slušanje i razumijevanje glazbe.

Nikolaus Harnoncourt glazbu ne doživljava tek kao puki ukras, već se zalaže za razumijevanje njezine sugestivnosti i emocionalnog sadržaja. I premda će ova knjiga, ipak namijenjena čitateljstvu koje donekle ima glazbenu izobrazbu, svojim šarmom i pristupom jednostavno oduševiti bilo kojeg poklonika klasične glazbe, to ne znači da u njoj neće uživati i oni kojima klasična glazba nije primarna životna okupacija.

Last edited by IvanZU; 08-07-2007 at 09:50.
Reply With Quote
  #3  
Staro 14-07-2007, 14:25
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Stefan Milenković, violinist

Komorna glazba nije najljepša

Dobre violine su vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702.

Stefan Milenković, nekadašnje čudo od djeteta, nakon nekoga vremena ponovno je nastupio u Zagrebu. Prošle je godine to bio nastup uz Zagrebačke soliste, a ove godine uz Zagrebačku filharmoniju. Zahvaljujući iznimnu talentu i roditeljima koji su to prepoznali i mudro ga vodili kroz umjetnički život od malih nogu, Stefan svira violinu od svoje treće godine sa senzacionalnim uspjesima na brojnim koncertima i natjecanjima. Rođen je 1977. u Beogradu, a svjetsku je karijeru počeo već kao sedmogodišnji dječak u bijelome fraku. S deset je godina svirao pred predsjednikom Ronaldom Reganom, s jedanaest pred Mihajlom Gorbačovom, sa četrnaest pred papom Ivanom Pavlom II. Svoj tisućiti koncert odsvirao je sa šesnaest godina u Montreyu u Meksiku. Uz turneje koje su ga vodile diljem svijeta, snimio je i kompaktne ploče s djelima Paganinija i Bacha, a uskoro izlazi novi CD s Ravelovim djelima. Stefan Milenković danas je zreo dvaesetpetogodišnji umjetnik i pedagog velika ugleda, kojega uz Zagreb vežu najljepše uspomene. Stoga se rado odazvao pozivu na razgovor uoči nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na koncertu Zagrebačke filharmonije održanu u petak 25. listopada, kada je pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja magistralno interpretirao Koncert za violinu i orkestar u d-molu Jeana Sibeliusa, a u dodatku i Sarabandu iz Partite u d-molu za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha.

Dokle sežu vaša sjećanja na sviranje violine?

— Teško je to reći, ali otkad znam za sebe, znam da sviram. To samo po sebi pokazuje koliko dugo to radim i kako sam rano počeo. Doista sam rano bio svjestan svojega posla i taj sam posao, odnosno umjetnost, shvaćao vrlo ozbiljno. I kad sam imao osam ili devet godina već sam znao da je to nešto divno, nešto odgovorno, što zahtijeva veliki rad. Bio sam rano svjestan toga da nešto radim, stvaram, i da se izgrađujem, i to ponajprije zhavaljujući svojim roditeljima.

Ispričajte nam nešto više o roditeljima, koji su vas znali ispravno voditi u tim najmlađim i najosjetljivijim godinama?

— Moj otac violinist Zoran Milenković i majka pijanistica Lidija Kajnaco radili su u Muzičkoj školi u Zemunu, ali su taj posao napustili kako bi se mogli posvetiti meni. Otac je otada predavao samo meni sve do 1994, 1995, a majka je svirala sa mnom. Tako smo mi bili čvrsta družina, i svatko od nas uložio je golem dio sebe u taj zajednički posao. Mislim da je to možda jedna od tajni, iako ne vjerujem u tajne. To je bio naš način i recept za uspjeh. Ja sam doduše bio taj koji je bio istaknut na samome koncertu, ali prije i poslije koncerta ima tisuću stvari koje su vrlo važne, a koje čovjek ne može sam, pogotovo u tim godinama.

Kako je početak rata devedesetih godina i odlazak iz Beograda utjecao na vaš umjetnički put?

— Odlazak iz Beograda 1992. bila je višestruka prekretnica. Prije svega završilo je razdoblje čuda od djeteta i trebalo je učiniti nešto konkretno u konkurenciji odraslih umjetnika. Drugo je bio šok od onoga što se dogodilo s našom zemljom, pa smo se preselili u Italiju i odlučili se za natjecanja. Tako sam 1993. i 1994. sudjelovao na deset najvećih međunarodnih violinističkih natjecanja, te uvijek osvojio prvu, drugu ili treću nagradu. Nije bilo lako, jer dolazili smo iz Jugoslavije, koje više nije bilo, pa se nije znalo iz koje države dolazim, pod kojom zastavom nastupam, nisam imao ni nekoga velikog profesora iza sebe, ni violinu s imenom, zato je uspjeti u to vrijeme na svih deset natjecanja bilo uistinu nešto posebno.

Što su vam donijeli ti uspjesi (na natjecanjima)?

— Bilo je važno da su me čuli. Između ostalih i Dorothy DeLay, jedna od najvećih pedagoginja violine. Ona me doduše čula još kad sam imao osam godina i već mi je tada ponudila stipendiju i pozvala cijelu obitelj u New York, ali su moji roditelji zaključili da je to prerano. Nije me zaboravila, pa je ponovila poziv 1993. i 1994. kada je bila član žirija, ponudivši nekoliko varijanti. Tada smo to prihvatili i tako sam otišao prvo u Aspen na dva mjeseca (1996), a 1997. u New York na profesionalni studij, koji je trajao dvije godine s posebnim programom. Potom su mi ponudili da predajem dvije godine kao gost profesor na Institutu DeLay pri Juilliardu. Zahvaljujući tome stupio sam u kontakt s Itzhakom Perlmanom koji me pozvao da predajem u njegovu ljetnom kampu na Long Islandu djeci do osamnaest godina. To se nastavlja već treću godinu, tako da smo prošle godine išli zajedno u Izrael, ove godine u Kinu, a prije dva tjedna počeo sam i službeno predavati na Juilliardu kao profesor asistent Itzhaka Perlmana na Institutu DeLay, gdje sam i sâm nekoć studirao. Još ne mogu vjerovati da se to dogodilo i da dijelim sobu s profesorom Perlmanom.

Je li time završen studijski dio posla, ili imate i dalje potrebu učiti i usavršavati se?

— Teoretski da! Školovanje je završeno, ali u praksi učenje ne prestaje nikada. To nije samo fraza, jer u klasičnoj glazbi ima toliko raznih stilova, skladatelja i fantastičnih djela, koji svaki za sebe zahtijevaju poseban studij i mogu se svirati na stotinu različitih način i da uvijek to bude na neki način dobro, a da bude drukčije. Dakle, to je uvijek izazov. Tehnički ipak mislim da treba dosegnuti kvalitetu još dok je čovjek mlad, i to velikim radom, i to se onda mora održavati. Od najtežih stvari u tehničkom pogledu, kao što su Paganini ili Ernst, pa do najtežih u glazbenom pogledu, a to je Bach. Ali pristup glazbi, kao i životu i umjetnosti općenito, stalno se mijenja. Svaki umjetnik ima doduše svoj stil, što je urođeno, ali traži najbolji način da se izrazi. I to traje do kraja života. Najbolji primjer za to je Henrik Szeryng, veliki violinist kojeg sam upoznao u Padovi i svirao mu, koji je snimio dvije različite verzije Bacha, a onda je odlučio snimiti i treću, s kojom je konačno bio zadovoljan, ali nije stigao jer je nažalost umro.

Koji su još vaši uzori među violinistima?

— Prije svih David Ojstrah, ne samo kao violinist nego i kao osoba. Velikodušan, fin, svirao je fantastično i uvijek je radio kao konj. Imao je težak život, a zračio je dobrodušnošću, a to mi se najviše sviđa. Zatim tu je Perlman, izvrstan violinist, koji se sjajno nosi sa svojim hendikepom, pogotovo na brojnim putovanjima i nastupima, što je naporno i za zdrava čovjeka. Ima ih još, ali osim violinista imponiraju mi i drugi glazbenici. Jedan od njih je i Ivo Pogorelić, kojeg iznimno cijenim. Iako smo različiti, i po stilu života i po stilu sviranja, ja shvaćam što on radi.

Može li se učiti i od dirigenta ili korepetitora?

— Od svakoga dirigenta može se nešto naučiti, i u tome je čar interpretacije. Tako da je ta suradnja uvijek dragocjena i ja na to gledam kao na komornu glazbu. Jer solist ne smije ignorirati orkestar, nego mora surađivati i s orkestrom i s dirigentom, kao da je riječ o komornoj glazbi. Zapravo to i jest vrsta komornog muziciranja, kada je i orkestar aktivan i svira sa žarom, a ne samo da automatski prati.

Koji vam repertoar najviše leži? Što volite svirati, solo literaturu, komornu glazbu ili s orkestrom?

— Volim sve, jer sve ima svoje čari. Nastojim sve shvatiti i zavoljeti, jer mislim da nije problem u djelu, nego u meni. Zato radim na svakom djelu dotle dok mi ono ne postane jednostavno i lagano. Volim na primjer koncerte Sibeliusa i Beethovena, koje često sviram i uvijek sam imao sreće s njima. Čajkovskog također, a od modernijih i manje poznatih jako volim koncert Ericha Wolfganga Korngolda. Volim i komornu glazbu, koja je možda najljepši oblik, jer bez toga umjetnik i ne može biti dobar solist. Mladi to ne razumiju, misle da je komorno muziciranje ispod razine solističkog nastupa. A to je strašna zabluda. Svirati u komornom sastavu, primjerice u gudačkom kvartetu, što je najteže, to je velika odgovornost. Treba svirati prvo dobro sam, ali ne zaboraviti da se svira zajedno s drugima i da zavisite jedno o drugom. Dakle, treba biti individualist, ali ne raditi samo ono što ti hoćeš. To je pitanje kompatibilnosti karaktera svirača, i na tome se vježbaju odnosi s drugim ljudima, izgrađuje se ličnost.

Koliko instrument utječe na kvalitetu sviranja i na kojem instrumentu vi svirate?

— Mislim da je violina alat i zato je ponajprije važno kako se svira. Jer, ako ne sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još gore, a ako sviraš dobro, s dobrom violinom svirat ćeš još bolje. Zašto? Zato jer su dobre violine vrlo osjetljive i odgovaraju na sve finese i daju više mogućnosti, ali se isto tako dobro čuje i najmanja pogreška. U ovom trenutku, što je slučajnost, sviram na violini Vincenzo Postiglione, napuljskoga majstora iz 1880. Prije sam svirao na Camillu iz Mantove 1738, a još prije na Stradivariusu iz 1702. No to je bila samo posudba čikaškoga Stradivarijeva društva, što sam morao vratiti. Ali to su stvari koje dođu i odu, jer nema mlada umjetnika koji si može priuštiti da kupi takvu dagocjenu violinu, zato se ona obično posuđuje na kraći ili dulji rok. No, ja sam optimist, pa mislim da će uskoro opet nešto doći.

Imate li vremena za odmor ili neki hobi?

— Sve o čemu sam govorio tiče se profesije, a ostalo je odmor. U New Yorku ima mnogo mogućnosti za provod. Između ostalog treniram borilačke vještine — na ruski način, tzv. combat sambo, čak i predajem i asistiram svojem profesoru. Volim i putovanja u okolicu New Yorka, gdje je priroda veoma lijepa, tako da volim sjesti na motor sa svojom suprugom i putovati.
Reply With Quote
  #4  
Staro 21-07-2007, 17:42
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Božo Paradžik, solista na Kontrabasu

Božo Paradžik važi za jednog od najboljih kontrabasista na svijetu. Uz svoj profesorski rad, nastupa kao solista, ali nikada ljeti, jer tada, kako kaže, vrijeme provodi na Alpama da bi odmorio leđa od tog teškog instrumenta.

- Mjesto gdje radim, gdje je moj glavni posao je Muzička akademija u Detmoldu, gdje predajem kontrabas kao redovni profesor.

Kako se postaje jedan od najboljih kontrabasista na svijetu? Recimo, kakav je uticaj familije?

- Kod mnogih ljudi se radi o spletu okolnosti kako dođu do instrumenta, a onda slijedi rad. Ako čovjek ima sreće i dođe dobrom pedagogu u ruke, znači na pravilan način radi, tek se tako može talent jednog dana ispoljiti i razvijati dalje.

Kad je neko talentovan za muziku, kako se odlučuje za određeni instrument? Kako si ti došao do kontrabasa?

- To je bila očeva ideja. Uzimao sam satove kontrabasa kod jednog očevog kolege iz orkestra u Sarajevu, Tihomira Vidovića, i ubrzo se pokazalo da ću se jako daleko moći razviti ako budem radio puno i na pravi način.

Što reći o instrumentu, kontrabasu?

- Naravno da je dobar instrument, kvalitetan instrument vrlo važan za koncertnu djelatnost, ali što se tiče potrebe za vrhunskim instrumentom tokom studija, mišljenja su različita. Ja sam mišljenja da se tu pretjeruje, da se tokom studija ne mora imati instrument neke strahovito visoke vrijednosti, jer su gudački instrumenti, po mom mišljenju, danas strahovito precijenjeni, koštaju basnoslovne sume. Naravno da je bitno da čovjek ima instrument koji je više-manje u redu, ali mislim da se tu vrlo često pretjeruje. Kasnije, koncertni umjetnici sviraju i na instrumentima koji su rađeni u legendarnoj epohi. Naprimjer, najpoznatiji gudački instrumenti su oni koji su nastali u 18. stoljeću u Cremoni, odnosno cijela italijanska škola izrade instrumenata je već u tadašnje vrijeme bila vrlo popularna.

Koliko te shvaćam iz ove priče, važan je prije svega svirač, pa onda instrument.

- Pa svirač je barem toliko bitan koliko i instrument, ako ne i mnogo više. Jer, dobri instrumenti se mogu naći i za mnogo manje novca. Ovi instrumenti o kojima sam govorio su izuzetno skupi, jer imaju još i muzejsku vrijednost. I tih instrumenata je malo, a velika je potražnja. Znači, radi se o čistim tržišnim zakonitostima koji vladaju. Dok se u isto vrijeme danas može nabaviti nov instrument, relativno nedavno izrađen, što je recimo kod mene slučaj, jer ja više ne sviram na starim instrumentima, već na instrumentima jednog majstora koji se zove Derek Hii i moji solistički instrumenti su sada malo više od dvije godine stari. To je instrument fenomenalne kvalitete koji ne bih više mijenjao ni za jedan stari koji mi je poznat, a znam ih vrlo mnogo.

Znači, konačno imaš instrument koji te maksimalno zadovoljava.

- Imao sam i ranije jedan izvrstan instrument, star preko 200 godina, ali ovaj me potpuno zadovoljava u svim kriterijima.

Da li je to sad neki novi zvuk, kad porediš stari instrument na kojem si svirao i ovaj novi?

-Drugačije je građen, radi se o vrsti gradnje. Ovaj instrument je građen na jedan moderniji način, a moderniji znači upravo taj način na koji su radile te poznate obitelji graditelja, Stradivari i tako dalje. To je jedan način građenja gdje se rezonancija u instrumentu odvija na do danas najoptimalniji pronađen način. Znači, ovaj graditelj koji je sagradio moj instrument je to prenio na kontrabas u potpunosti. Kontrabasi su građeni na jednom vrlo starom modelu koji danas više nije u upotrebi. To je bio jedan instrument koji se zvao viola de gamba. To je jedan od razloga zašto kontrabasi uvijek imaju jedan nazalan, tup zvuk. Ovaj instrument koji ja sviram ima vrlo jasan i otvoren zvuk, a opet vrlo topao, toplog karaktera. Tako da sam svojim instrumentom vrlo zadovoljan i ne vjerujem da ću trebati tražiti neki drugi.

Vratimo se počecima. Znači, ti završavaš akademiju u Pragu i krećeš dalje. Gdje?

- Tada sam otišao u Nizozemsku. Nakon Haga slijedeća pozicija je bila također u jednom orkestru u Radio-simfonijskom orkestru u Štutgartu, gdje sam proveo šest godina. To je bio izvanredan orkestar i imao sam vrlo lijepu poziciju solo kontrabasa, gdje sam imao dovoljno vremena posvetiti se svojim solističkim planovima i projektima.
I u to vrijeme je nastao ovaj CD koji je izdala tvrtka EMI, pod labelom Virgin Classics. Odlučili smo na ovom CD-u uzeti jedan vrlo kombiniran repertoar, gdje su i djela sonatnog oblika, znači duža, onda i nekoliko vrlo lijepih, poznatih minijatura. Kontrabas je u nekoliko zadnjih desetina godina doživio ogroman razvoj na svim poljima, ali najmanje toga se dogodilo baš na području klasične, koncertne muzike. Znači, doživio je ogroman razvoj u jazzu, eksperimentalnim stvarima, ali ne i u klasici, gdje se svira kao solistički instrument sa orkestrom ili sa klavirom. I na tom području bi se u vezi sa kontrabasom mnogo toga još uvijek moglo poboljšati - da kontrabas bude umjetnički na istom nivou kao afirmirani solistički instrumenti kao što su, recimo, violina, violončelo ili klavir. I glavna ideja tvrtke EMI, koja je izdala CD, a koji je u principu bio prvi solistički CD na kontrabasu izdat kod tvrtke koja je jedna od vodećih u svijetu, bila je ta da se kontrabas ovaj put, po njihovom mišljenju, prikaže u punom umjetničkom svjetlu, umjetnički na najvišoj razini.
Na ovom CD-u se nalaze neka vrlo poznata djela, kao što su naprimjer popularna sonata od Cesara Franka ili kratki komadići Fritza Kreislera, koji su napisani za violinu i klavir, a koje smo moj dugogodišnji muzički suradnik, pijanista Ulrich Rademacher i ja snimili u više navrata. Djelomično su to snimci sa koncerata koje smo održali, a djelomično snimci koje smo učinili za stutgartski radio za komornu muziku. Moja velika želja nije voditi solistički život, puno putovati po svijetu, svirati koncerte, stalno biti na putovanjima. Mene više interesira baviti se novim stvarima, znači stalno raditi na novim repertoarima. Ja sviram djela koja su za mene izazov, koja su u umjetničkom smislu vrhunske kvalitete. Naravno da priprema tih programa, koji su strahovito teški, traje vrlo mnogo vremena. Zato mi je to vrijeme potrebno i želim ga odvojiti za nove programe. I mislim da je način mog umjetničkog djelovanja sada vrlo blizu jednog ideala koji sam cijeli život priželjkivao. To je jedna vrlo lijepa kombinacija gdje čovjek i prima i daje.
Današnja tehnologija je u tom smislu interesantna zato što omogućuje da se prilikom snimanja iskoriste muzički najljepši dijelovi i da se spoje u jednoj verziji. Prije, za vrijeme analognog snimanja, to je bilo mnogo teže, jer su se morali veliki i markantniji dijelovi odjednom snimiti, što je umjetnike koštalo puno više zamora pri snimanju. I to su prednosti današnje tehnologije. Međutim, u principu sam ja tu ostao vrlo klasičan. Na mojim snimcima se radi takoreći samo taj klasični rez kao što je ranije bio. Velika je šteta što je današnja tehnologija omogućila da su mnogi, nakon vrlo kompliciranog procesa montaže, u stanju dobiti jednu verziju koja ne odgovara činjenicama zvučnih mogućnosti i sviračkih mogućnosti orkestra, odnosno izvođača.
Ja, uglavnom, radim sa studentima koji će nakon studija naći mjesto u nekom orkestru. Znači, moj zadatak je u prvom redu osposobiti ih za današnje zahtjeve koji su, barem u Saveznoj Republici Njemačkoj, na vrlo visokom nivou i sve je teže i teže dobiti jednu dobru orkestarsku poziciju. A koliko nam uspije dalje od toga, to zavisi od studenta, od toga koliko se brzo razvija. Radimo, pored toga, na repertoaru i na jednom načinu sviranja koje se može iskoristiti solistički. Doduše, danas je sve manja i manja razlika između nivoa koji imaju solisti i orkestarskih muzičara. Da bi se danas dobilo dobro mjesto u dobrom orkestru potrebno je svirati na istom nivou kao što je nekad bilo potrebno za to da čovjek postane solista.

Svirao si sa mnogim dirigentima. Možeš li spomenuti neke?

- To je vrlo dugačka lista. Bolje bi bilo da kažem s kojima nisam svirao, pošto sam imao sreću i mogućnost svirati u vrhunskim orkestrima. Imao sam namještenje u dva jako dobra orkestra. A u to vrijeme sam dobivao i pozive da dođem na ispomoć u vrhunske orkestre, što sam često činio. Život jednog orkestarskog muzičara je vrlo naporan i stalno dolaze novi programi, rijetko se svira više od pet ili šest dana isti program. To znači da sve to treba u samo dva ili tri dana navježbati sa tako ogromnim sastavom. I zahtjevi koji leže na orkestarskim muzičarima su sve viši.

Kojih se dirigenata najviše sjećaš, koji dobro vladaju orkestrom, koji su uspjeli tebe da inspiriraju?

- Moram reći da je bilo vrlo malo dirigenata koji su me umjetnički inspirirali kad sam svirao kao orkestarski muzičar, jer se naprosto radi o jednom potpuno drugom vidu posla nego što je to bio slučaj možda prije 30-40 godina, kad su dirigenti imali 14 do 20 dana vremena da navježbavaju određene programe sa orkestrima. Danas to ide toliko brzo da se sve svodi na to da se samo što prije djelo dovede do tog nivoa da se može izvesti na jedan dobar način. Što znači da danas čak i najbolji orkestri rijetko sviraju na vrhunski način. Orkestri su fantastične kvalitete i solisti koji sviraju, puhači, sviraju strahovito dobro. Međutim o jednoj zajedničkoj interpretaciji je sve teže i teže govoriti. Moja omiljena muzika je uvijek bila ona koja se izvodi u malim sastavima, što znači komorna muzika, sastavi od svega nekoliko ljudi na kojima leži mnogo veća, individualna odgovornost.
I danas postoje mnogi vrhunski sastavi i mene je, ustvari, cijeli život puno više interesirala komorna muzika nego simfonijska, iako sam simfonijsku oduvijek vrlo volio i rado svirao. Sad, nakon skoro 14 godina sviranja po raznim orkestrima, odlučio sam se krenuti opet na jedan novi put, koncentrirati se takoreći samo na komornu muziku i solističke nastupe i, naravno, na posao pedagoga.

Last edited by IvanZU; 21-07-2007 at 17:49.
Reply With Quote
  #5  
Staro 22-07-2007, 15:06
gazy's Avatar
gazy gazy je odsutan trenutno
Diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 432
gazy je na dobrom putu 21
Uobičajeno

Jesi ga našo,bravo
__________________
Glazba je zvonka radost
Reply With Quote
  #6  
Staro 22-07-2007, 19:07
nido's Avatar
nido nido je odsutan trenutno
Uporni diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 568
nido je na dobrom putu 15
Uobičajeno

Baš dobra tema. Svaka čast!
Reply With Quote
  #7  
Staro 29-07-2007, 07:57
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Elvis Stanić, glazbenik

Nekada davno, u Opatiji, slušali smo vas kako svirate, bolje rečeno improvitzirate na gitari zajedno s Davorom Slamnigom. Bili ste mnogo mlađi od njega, ali čini se da ste jednako uživali. Kojoj ste vrsti glazbe bili skloni u djetinjstvu?

To se vjerojatno odnosi na dio odrastanja uz blues, blues-rock ili pak prve naznake jazz-rocka. Blues je bio prvi uvod u sve one nadolazeće tajne, svu onu još nepoznatu glazbenu alkemiju. Iako je tu ipak veliku ulogu odigralo moje prethodno klasično glazbeno obrazovanje, ali to sam skužio tek petnaestak godina kasnije. Davor Slamnig je ustvari bio prvi glazbenik koji me je «inicirao» u svijet improvizirane glazbe. Davne '79 u opatijskom «Lidu».

Koja je razlika između gitare i harmonike?

Velika. Harmoniku nisam mogao furati na plažu i svirati komadima «Knockin' on heaven's door». Tada harmonika nije bila «retro» kao danas, uz asocijacije na tango, fado ili Francusku. Termin koji je najčešće pridruživan bio je «crevo», a najpogodnija primjena ORA (omladinska radna akcija). Otkriće gitare i svijeta žičanih rezonancija bilo je ključno u odabiru mog budućeg životnog poziva.

Što je ono bitno u jazzu što vas je definitivno privuklo toj vrsti glazbe?

Sloboda, neopterećena forma i mogućnost potpuno individualnog izraza. U jazzu zaista možeš do krajnjih granica biti «svoj», prepoznatljiv u izrazu bez obzira koju pjesmu sviraš. Ne moraju se strogo poštovati skladateljevi zapisi – ono najbitnije je sadržano u neverbalnoj, gotovo telepatskoj komunikaciji između glazbenika.

Znači li to da je jazz prevensteno komunikacija među glazbenicima, a tek onda (ili usput) i s publikom? Ili, konkretnije – uživaju li glazbenici više kada sviraju sami, bez publike, neopterećeni njezinim očekivanjima?

Pa, ukoliko nema komunikacije na pozornici, neće je biti ni s publikom, zasigurno. To je zanimljivo pitanje oko kojeg se još uvijek polemizira u našim krugovima. Činjenica jest, ako se već svira pred publikom, tada se svira za nju, odnosno tako da se uspostavi povratna komunikacija s auditorijem. Ali isto tako, mnogi tzv. «entertainment concept» sastavi, bilo kojeg žanra, vrlo često samu glazbu i komunikaciju među sobom podređuju ukusu publike, pa je koncert uspješan ne zbog umjetničke razine, nego zbog količine aplauza na koncu.
Moj je stav da umjetnička razina izvedbe uvijek mora biti besprijekorna, ali predstavljena na takav način da to i laiku bude potpuno razumljivo. To je najteži put, ali čini mi se, najpošteniji.


Glazbenici, čini se, mogu svirati (dobro ili ne) bilo gdje. Jeste li vi ikada poželjeli ostati u Americi ili se u Ameriku vratiti?
Amerika je, po mom mišljenju, izvanredno mjesto za «loading», ali ne i za egzistenciju. Dobro je otići, pokupiti što više informacija, kontakata i, naravno, glazbenog iskustva, ali u onom trenutku kada osjetiš da su tvoji kapaciteti popunjeni, povratna karta zlata vrijedi. Ma, mogao sam i ostati, i nastaviti raditi, ali je kulturološki sukus Amerike toliko suprotan mojim životnim uvjerenjima da to naprosto nije bilo moguće.

A vaša najvažnija životna uvjerenja su?

Red pršuta, red sira, red dobre glazbe i malo sreće. Ne, nego, ne vidim nikakav smisao u utakmici bez kraja i bez pobjednika. Amerika je gladijatorska arena sa svim svojim dobitnicima i gubitnicima – to su uglavnom jedine kategorije u kojima se može preživljavati, a za mene je čovjek presuptilno biće za takvo pojednostavljeno, vulgarno tumačenje. S nekakvim višim razlogom smo rođeni ili bačeni tu gdje jesmo, i mislim da nije toliko važno gdje čovjek djeluje, već kako, i kakav trag iza njega ostaje. Osim toga, ova naša bogom dana zemlja je jednostavno najljepši izbor za «životnu bazu». Meni je pod Učkom sasvim, sasvim OK.


Slušali smo vas u Vodicama, na jazz festivalu. Po čemu se vaša glazba razlikuje od ostalih sudionika tog festivala?

Pa, ja i moj band uglavnom ne sviramo tradicionalni jazz, kakav se uglavnom može čuti na većini jazz festivala. Moja glazba je srodna s jazzom utoliko što je dio improviziran, a dio ne. Znači, uvjetno rečeno, spoj klasičnog i jazz izraza u jednom. Jasno, tu ima i puno drugih raznih utjecaja, poput brazilske sambe, kubanske salse, suvremenog, post-modernog jazza, pa čak i portugalskog fada.
Ovo posljednje je možda i najbitnije, jer sam volim odrediti ono što sviramo kao «mediteranski fusion».

Možete li nam malopojasniti pojam post-modernog jazza?

Jednostavno, glazba koja ruši granice između jazza i klasike, jazza i ethno glazbe, jazza i svih mogućih živućih glazbenih stilova. Naravno da tu i jazz prestaje biti ono što po definiciji poznajemo, pa tako nastaje jedna potpuno nova glazba, izvan definicija i pravila. Priklonili su se mnogi vrhunski klasični umjetnici, skladatelji, ali i jazzisti, kao i svi oni kojima je stalo širiti granice mogućih harmonija.


U svakoj vašoj skladbi primjetili smo neke dijelove koji su vrlo slični. Što se time postiže?


To je osobni pečat, light motiv , možda ona jedna mala istina koja je svugdje i u svemu, i koja na taj način afirmira, potvrđuje, da je sve ono upravo odsvirano baš to, što je u tom trenutku trebalo i biti odsvirano. Rekao bih, sidrišta, ono u glazbi za što se uvijek možemo primiti i što uvijek možemo u moru zvukova prepoznati.

Da li je riječ o «sidrištu» za vas, glazbenike ili za nas, publiku?

Ukoliko ste ih prepoznali, a vidim da jeste, odgovorili ste na pitanje. Da, možemo to čuti i kao dio jezika kojim glazbenici «pričaju» publici, kao znakove kojima crtaju kartu glazbe.

Možete li, dakle, objasniti improvizaciju u jazzu? Koliko je ona zadana a koliko ostavlja slobode glazbeniku?

Improvizacija, i to ne samo u jazzu, je onoliko dobra koliko je dobar glazbenik koji svira. To je najveća sloboda u izrazu, i najteži cilj kojemu svi mi stremimo. Improvizacija je skladanje u «real time-u», stvaranje u svom najčišćem obliku, čin čiste kreacije. Što god da je zadano u formi unutar koje se improvizira, kad se jednom uđe u sola, ulazi se u potpuno otvoreni svemir bez ikakvih granica. Granice su jedino u nama samima.

Znači li to da se improvizacija ne može vježbati, unaprijed predvidjeti?

Može, i mora se vježbati, ali nikad se ne može znati kako će ispasti i kamo će dovesti. Vježba se, moram reći, beskonačno. To zna svaki ozbiljan jazzist. Ali to je naprosto simulacija, predviđaju se sve moguće i nemoguće harmonijske situacije gdje bi se svirač mogao naći. Međutim, na ringu – stageu, kad bubnjar odbroji, sve to odlazi iza zavjese, a muzičar je tada sam sa sobom u potpuno neizvjesnoj situaciji. Jedino što ga može uzdići u tom trenutku je potpuna, apsolutna koncentracija na svaki zvuk kojeg bilo tko na stageu proizvede i naravno, uvijek željno očekivano nadahnuće.


Kako biste odgovorili na «prigovor» jazzu da u njemu nema dovoljno emocija (u odnosu na ostalu glazbu). Da je jezz, jednostavno, odveć tehnicistički? Da li glazbeni tehnicizam ima prednost nad emocijama u jazzu?
Glazba po sebi nema nikakvih emocija, bilo da je riječ o jazzu, punku ili pak Chopinu. Glazbenik je taj koji svojom interpretacijom određuje da li će izvedba biti emotivna, ili racionalna; stroga ili opuštena. Činjenica jest da je slika jazza u prošlom stoljeću iskrivljena do takvih krajnosti da je jazz postao sinonim za kompliciranu, nekomunikativnu glazbu samo za glazbenike. To nije tako, pogotovo sada, u 21 stoljeću kada se tijesno isprepliću svi glazbeni stilovi, pa je teško uopće govoriti o nekom «čistom» jazzu, ili strogo zadanoj formi.

Na što mislite kada kažete «glazba po sebi»?

Glazbeni tekst, predložak, ono što je autor zapisao. Onaj komad notnog papira koji netko donese na probu. Sam notni zapis, s jedne strane je samo nešto tinte na papiru, a s druge strane je u tom istom ispisu označena ogromna idejna konstrukcija, tonska struktura ako hoćete. Glazba je tu, stvorena i zapisana, ne može se reći da nije. Međutim, glazba je ipak fenomen koji zaživi tek u izvedbi, kroz izvedbu. Sam odnos tonova ne može nam reći da li je autor prethodno popio koju čašicu više, ili je nesretno ostavljen od mile mu drage. To je samo odnos tonova i ništa drugo. Izvođač je onaj koji će te tonove odsvirati i interpretirati ovako ili onako, dakle, tekst je uvijek u (ne)milosti izvođača.

Kakav je vaš odnos prema moru?

To je vrlo komplicirano pitanje. Otprilike kao: kakav je moj odnos prema mojoj, npr., ruci? More je ono s čim živim otkad znam za sebe, i bez čije trajne prisutnosti na horizontu jednostavno ne mogu opstati. Prostor za meditaciju i ravnotežu. More je za mene isključivo spiritualna kategorija.

Jeste li ikada plovili Jadranom ili nekim drugim morem?

Ukoliko imam izbor, brod je jedino moguće sredstvo prijenosa s jednog na drugo mjesto na Jadranu. Navigao nisam, ali, kao što sam rekao, bio u moru do koljena ili nasred pučine, ono je naprosto prošireni dio mog tijela.

Može li more biti motiv ili inspiracija jazza?

Moj drugi CD, «Samba Mediterranea» je isključivo inspiriran morem. Našim, grčkim, talijanskim ili španjolskim. Unatoč nekim sitnim razlikama (u boji, npr), ipak je to isti miris i okus. Za detaljni opis autorovog doživljaja, vidi (čuj): «Sea song», s gore navedenog uratka.

Očekuje li se od vas da svirate u nekom društvu, na primjer kada ste pozvani na rođendan prijatelja?

Naravno da sviram, ne samo da sviram nego i davim dok me ne skinu s gitare. Ja jako, jako volim svirati, i nikada nisam niti neću svoj životni odabir shvatiti isključivo kao posao. Ako ne radim s guštom, neću to ni radit'. Možda bi nekome to moglo izgledati neodgovorno, npr. prema mojoj obitelji, ali meni upravo obitelj daje najveću podršku na ustrajanju u takvim «bezumnim» načelima.
Attached Images
File Type: jpg elvisstanić.jpg (101.4 KB, 38 views)
Reply With Quote
  #8  
Staro 15-08-2007, 20:45
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno knjiga i razgovor....Joe Zawinul

"In A Silent Way, A Portrait Of Joe Zawinul"

Poznat po suradnjama s glasovitim jazzistima, suutemeljitelj kultnog fusion sastava Weather Report i vođa vlastitig sastava Zawinul Syndicate, slavni klavijaturist Zawinul je godinama, pa tako i prošle godine, proglašavan najboljim svjetskim jazz klavijaturistom.
"Ja sam stasao uz glazbu Dukea Ellingtona, Milesa Davisa, Louisa Armstronga, a mladi glazbenici koji danas sviraju stasali su uz moju glazbu, uz glazbu Weather Reporta. Ona je u njihovoj krvi."

Tijekom gotovo polustoljetne karijere afirmirao se i kao sjajan skladatelj čija su djela postala standardima. Po jednoj od skladbi, što ju je napisao za istoimeni album Milesa Davisa koji je obilježio početak novog, fusion žanra, Brian Glasser je nazvao knjigu "In A Silent Way" koja kronološki prati Zawinulovu sjajnu karijeru od samih početaka; od teškog djetinjstva za vrijeme II svjetskog rata, preko prvih glazbenih pokušaja, suradnji s najboljim austrijskim i europskim glazbenicima, te dolaska u SAD kojim počinje njegova potpuna afirmacija i samostalna karijera. Svoju priču Glasser zasniva na brojnim razgovorima sa Zawinulom, ali i njegovim suradnicima i prijateljima, od Theloniousa Monka do predsjednika Austrije.
Značajna prekretnica u Zawinulovoj karijeri dogodila se 1959. kada je otišao u SAD kao stipendist slavne jazz škole u Berkleeju. Sječajući se svog dolaska u zemlju jazza i prvog dana u New Yorku, Zawinul je izjavio:
"Odmah sam otišao u Birdland što je bio san svih mladih glazbenika u Beču, i tada je sve počelo. Bio sam šokiran jer tamo su bili glazbenici koje sam poznavao s ploča: Duke Ellington, Miles Davis - nevjerojatno."
Zbog svoje klasične naobrazbe Zawinul je na studiju pokazao zavidnu skladateljsku vještinu, no ubrzo se pridužio orkestru Maynarda Fergusona što je bio i kraj njegovih studentskih dana. Nakon nekoliko mjeseci Ferguson je morao raspustiti orkestar, no Zawinul je odmah postao članom sastava glasovite pjevačice Dinah Washington. Najdužu suradnju kao član nečijeg sastava ostvario je s Cannonballom Adderleyjem s kojim je devet i pol godina, tijekom šezdesetih, snimio brojne cijenjene albume.
Za taj je, jedan od najboljih jazz sastava šezdesetih, napisao više skladbi od kojih su neke poput "Mercy, Mercy, Mercy" iz 1966. postale svjetskim jazz hitovima i standardima, donijevši mu i velik financijski uspjeh. Čuvši ga kao svira njegovu skladbu "Come Sunday" slavni je Duke Ellington u to doba izjavio da ju Zawinul svira bolje od njega.
Osim tih, te događaja vezanih uz njegove samostalne albume u knjizi je obrađeno i razdoblje suradnje s Milesom Davisom. Sudjelovao je u snimanjima velikanovih albuma: "In A Silent Way" za koji je napisao naslovnu skladbu, te "Bitches Brew", koji su promovirali novi smjer u glazbi - fusion ili jazz rock. Na Davisovu, ali i glazbu njegovih sljedbenika koji su obilježili žanr snažno je utjecao i pristup kojim je Zawinul svirao električni klavir i to još u Adderleyevu sastavu.

Joe Zawinul: "Kad uđeš u rutinu postaješ rutina"


Svirate li još uvijek svoje najveće hitove?

Mislim da nikad nisam imao hit. Nikad u svojem životu nisam svirao neki hit.


Kako ste zadovoljni knjigom Briana Glassera "In A Silent Way: A Portrait Of Joe Zawinul"?

Nisam zadovoljan.

Zašto?

Zato što nikad nisam odobrio tu knjigu. To nije loša knjiga, ali nikad ju nisam odobrio.

Zašto?

Jer mi se ne sviđa autor. Jednostavno mi se ne sviđa. Nikad nisam odobrio tiskanje knjige, ali svatko može napšisati knjigu o bilo kome. U njoj nije sve točno, ali intervjuirao je mnoge glazbenike koji su svirali sa mnom i koji me dobro poznaju. To nije loša knjiga.
Koju knjigu predlažete za proučavanje života i djela Joea Zawinula?
Postoji knjiga koja se zove "Zawinul: Ein Leben Aus Jazz" austrijskog pisca Gunthera Baumanna. Jako je dobra. Vrlo je točna i precizna. Zajedno smo ju napisali. U Japanu je objavljena jedna knjiga, ali samo na japanskom, koja je također korektna. No, nisam bio uključen u pisanje te knjige.
Poznati ste i popularni u Japanu. Zašto glazbu poput jazza, koju su izmislili Amerikanci, više cijene u Japanu nego u Sjedinjenim Državama?
Više ju cijene i u Europi. Uvijek je bilo tako.

Zašto?

Mnogo je razloga zašto je tako. Kad je Wynton Marsalis došao na scenu kao mlad svirač, postojao je strah da će jazz glazba svih tih crnih velikana biti zaboravljena. Taj je strah bio neosnovan, ali razumljiv. Mnogo se toga događalo, pojavio se rock and roll i mnogo drugih stilova poput heavy metala, fusiona ili kako su ih već zvali. U glavama Wyntona Marsalisa i članova njegove obitelji bio je usađen strah da će biti zaboravljeno kako je jazz nastao. Iz tog straha kreirao je nešto što je zapalilo staru vatru. Pokrenuo je pristup kojim se ne želi unapređivati već samo interpretiarti glazba velikana, a to je krivo.
Glazbenici moraju nastojati ići naprijed. Naravno da moraju poštivati tradiciju. Nitko ne poštuje tradiciju više od mene. Svirao sam sa svim tim glazbenicima i znam o čemu se radi. Svirao sam s Colemanom Hawkinsom, Benom Websterom, glazbenicima iz Ellingtonova orkestra, Milesom Davisom i drugima. Važno je učiti na tim postavkama, a tada moraš nastojati krenuti naprijed kao osobnost. Amerika je izgubila tu povezanost, kontinuitet. Sve je stalo. To je glavni razlog. No, danas je malo drukčije.
U studenom prošle godine prvi sam put sa svojim Syndicateom svirao u Lincoln Centeru koji je 'sagrađen za Wyntona Marsalisa'. Bio je to velik uspjeh. Nakon svih sjajnih koncerata koji su se tamo dogodili moj je bio najzapaženiji. Dozvolili su da se moja glazba svira u toj dvorani u kojoj inače organiziraju samo koncerte bebopa i svih tih starih, tradicionalnih jazz stilova. Mojim je koncertom taj princip slomljen.

Nije li Bobby McFerrin, koji je surađivao s vama, jedan od takvih kretivnih glazbenika otvorena duha?

Mislim da nije. Prestao je napredovati prije dvadeset godina. Nedugo sam svirao s njim. Pokušavali smo, ali on je preduboko u komercijanim vodama, u nastojanju da se svidi publici. Važno mu je da glazba bude zabavna, ali ne bi u sve što radi trebao uključivati publiku. To nije dobro. Izgubio se u tome. Bio je sjajan, ali više nije. Ne želim na bilo koji način biti uspoređivan s njime. Ja se uvijek krećem prema nečemu što još nisam iskusio.

Preferirate li Mariu Joao?

Nisam sklon preferirati ništa. Stvari su takve kakve jesu. To je kao naranča i jabuka. Ne možemo reći da je naranča bolja. Ne surađujem mnogo s ni jednim od tih glazbenika. To što napravimo jedan zajednički koncert ne znači da surađujem s nekim. Nisam surađivao s Mariom Joao. U zadnjih deset godina dva ili tri puta smo nastupili zajedno, a to može bili jako lijepo. Bobby McFerrin je bio mnogo, mnogo bolji, ali zarobljen je u rutinu. U trenutku kad uđeš u rutinu postaješ rutina.

Kad govorimo o pjevačima što mislite o Dinah Washington?

Nevjerojatna! Bila je najbolja.

Kako ste se osjećali svirajući s njom?

Jako dobro. Čula me kako sviram i ponudila mi je da sviram s njom. Pozvala me u klub u kojem je nastupala i tada me pozvala na pozornicu. Na pozornici, pred publikom u newyorškom Village Vanguardu, ponudila mi je posao. S njom sam svirao dvije godine. Bio sam glazbeni direktor njezina sastava. Vodio sam taj sastav u kojem su svirali svi ti crni glazbenici. Nastupali smo u afro-američkim kazalištima u Harlemu, Chicagou, Philadelphiji, Los Angelesu i drugim gradovima. To je za mene bilo sjajno doba učenja.

Kako ste se osjećali svirajući u toj, jednoj od najboljih jazz skupina šezdesetih?

Jako dobro. Ljudi često kažu da dolaze na moje koncerte i čuju Cannonballa. To je razumljivo jer sam kasnijem razdoblju suradnje s Cannonballom bio glazbeni direktor njegova sastava. Pripremao sam glazbu, vodio probe i formirao glazbeni koncept skupine. Do tada su svirali uobičajenim pristupom - fantastično, ali sa zastarjelim konceptom. Ja sam u skupinu donio novi koncept.

Kako je na vas djelovalo to što je ta skupina izvodila i vaše skladbe od kojih su neke postale hitovi?

Napisao sam pedeset i četiri skladbe koje smo snimili s Cannonballom. Pedeset i četiri moje skladbe. No, napisao i mnogo druge glazbe. Neke su postale jako popularne, ali to ne znači da su bolje od drugih. Treba biti pažljiv s proglašavanjem hitova. Hitovu su obično skladbe koje su najgore glazbene kvalitete. To su najjednostavnije skladbe koje svatko može odzviždati. Vrlo malo odličnih skladbi postaje hitovima.

Jedan od njih je vaša skladba "Money In The Pocket". Kako ste zamislili album koji ste nazvali po toj skladbi?

Ne znam.

Jeste li željeli nastaviti svirati u duhu glazbe što ste ju ostvarivali s Cannonballom Adderleyem ili ste željeli donijeti nešto novo?

Ja sam tu glazbu osjećao odavno. Glazba je glazba. Nisam pristupio Cannonballovu sastavu zato što je on mislio da imam isti feeling koji on ima nego zato što sam imao vlastiti feeling.

Kao klasično školovan glazbenik koji je došao iz Europe, a tada ste već imali bogato jazzističko iskustvo, bili ste kompetentni svirati third stream. Kako ste zamislili album "Rise & Fall Of The Third Stream" koji donosi upravo taj pristup?

Ne volim taj album.

Zašto?

Ne volim taj album jer nije bilo dovoljno vremenea za njegovu realizaciju. Snimili smo ga za šest sati. Napravili smo to, ali bez dovoljno pažnje. Kad nešto radim volim se tome posvetiti.

Kako ste zadovoljni radom kluba "Birdland" u Beču kojeg ste osnovali prije nekoliko godina?

Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje. To je izvrstan, ali težak projekt. Bez državne pripomoći vrlo je teško voditi takav klub. Na samom je početku bilo potrošeno mnogo novaca i zbog toga smo vrlo rano dospijeli u financijeske poteškoće. No, unatoč toga, nakon tri godine klub je još uvijek otvoren. To je ipak uspjeh.
Attached Images
File Type: jpg Joe Zawinul.jpg (11.0 KB, 31 views)
Reply With Quote
  #9  
Staro 22-08-2007, 07:27
georges's Avatar
georges georges je odsutan trenutno
Uporni diskutant
 
Registriran: Feb 2006
Postovi: 527
georges će postati slavan vrlo brzo 60
Uobičajeno

Bio bi zahvalan ako nades neki tekst o Dejanu Lazicu i Helen Merrill a jako me interesira koji je ono bio hrvatski pijanista jedno vrijeme sa Manhattan Transferom. Ah da, zanimaju me i one Pogoreliceve rijeci o interpretaciji koja postaje umjetnost, to nigdje vise nemogu naci... Jos jednom hvala...

Last edited by Vedran; 07-08-2008 at 11:15.
Reply With Quote
  #10  
Staro 03-09-2007, 17:07
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno A Different Kind of Blue (film)

Drugačija vrsta tuge

Ako je glazba više od puke zabave, ili više od uljepšavanja slobodnog vremena, tada se čovjek mora upitati: “Imam li što reći ljudima, ili samo kupujem vrijeme...” (N.H.O. Pedersen)

Odgovor na citirano i na slična pitanja Miles Davis dao je sebi vjerojatno na samom početku iznimno bogate i osobite glazbene karijere. Ne samo da je imao što za reći, već je neprestano nalazio nove oblike izražavanja svog buntovnog i živog duha, te poticao druge napredne glazbenike u podjeli tog fascinantnog doživljaja.
Njegova glazba, stil muziciranja bili su važni za razvoj improvizacijskih tehnika, kao i samog načina improviziranja koristeći modove umjesto standardnih akordskih promjena. Upravo u tim modalnim promjenama i savršenom timingu krije se i ugoda, mir i rasterećenje koje se često osjeća prilikom slušanja Davisovih skladbi.
Intuitivni umjetnik, usporedno sa izvođačkim darom, razvijao se i kao skladatelj, a vrlo uspješno se bavio i slikarstvom.

Jazz glazba je oblik komuniciranja. Od dixilanda, preko bluesa, swinga, be-bopa, cool jazza, mainstreama, hardbopa, fusiona, pa sve do današnjeg modernog jazza prošlo je svega oko 120-ak godina, a bitne promjene i razvoj jazza do oblika ravnog modernoj ozbiljnoj glazbi zbio se u posljednjih pola stoljeća. Upravo je u tom periodu aktivno sudjelovao Miles Davis.

Sedamdesete godine u svijetu su bile godine oproštaja od primitivne, uglavnom plesne rock\\\'n\\\'roll, glazbe temeljene na oskudnom broju predvidljivih akorda i raspaljivanju strasti “bezumnih” i revolucionarno ustrojenih adolescenata.
Pojavili su se nadahnuti pojedinci kao što su Carlos Santana, Bob Dylan, Jimmy Hendrix i u jazzu veliki Joe Zawinul “čovjek koji je izmislio električni jazz”.

Akustični jazz bio je u stanovitoj krizi nakon erupcije free jazza, potpune slobode improviziranja, kao odjeka glazbenikova stanja duha i uma, i na poslijetku, smrti proslavljenog tenor saksofonista Johna Coltranea.

Trebalo je unijeti nešto novo, neku novu dimenziju, novu energiju. Struja se nametala kao stanoviti “doping” akustici, tj. neotkriveno područje zvukova, načina sviranja, improviziranja i izražavanja. Logično je da su se za revoluciju odlučili oni najveći, najsigurniji u vlastiti umjetnički credo. Večerašnji film je prikazao upravo to vrijeme, nastojanje Milesa Davisa u okupljanju uvijek vrhunskih glazbenika u svoje redove i zajedničko proživljavanje novih iskustava.

Kao i uvijek, najteže je bilo pokrenuti publiku, proći kroz bure nezadovoljstava promjenom starih navika, a sve u svrhu razvoja glazbe. Iako se u filmu prikazuje nerijetko čuđenje samih glazbenika pri susretu s električnim instrumentima (Keith Jarrett se prvi put sjeo za nešto drugo osim akustičnog klavira), redovito izostaje neprihvaćanje promjene koja je konačno stvorila oduševljenje novim načinom sviranja i korištenja glasni(ji)h, izobličenih i distorziranih zvukova. Fender Rhodes synthesiser i Hohner orgulje zamijenile su klavir, bas gitara uspravni akustični (kontra)bas, čiste električne gitare s dodatnim pedalama elektro-akustične jazz inačice, a i sam Miles je počeo rabiti električne trube.
Davis je išao toliko daleko da je i neobično upadljivim bojama svojih odjevnih kreacija upućivao na visinu tonova koje svira. Prijelazom u više registre počeo je oblačiti kričavo crvene kožne sakoe, a kasnije je svirao i raznobojne trube (crvene, plave).

“Kokošinjci” su i prije bili normalna pojava u jazzu, ali uvlačenje jazza u (hard) rock i funk ozračje rezultiralo je jednim potpunno novim i neposrednim izrazom. Logično je i to da je često nailazio na oštre kritike kako publike tako i profesionalnih korećih ušiju (i jezika), ali je zaključno ipak pronašao je put do otvoreni(ji)h ljubitelja glazbe.
“In A Silent Way” i “Bitches Brew” postali su tako kultni albumi Milesa Davisa, a dosegli su i visoku razinu na best-selling ljestvicama.

Redatelj filma Murray Lerner nije početnik u ovakvoj formi (“Festival”, 1967., “From Mao To Mozart: Isaac Stern in China”, 1980.) i odlično prožima dokumentarni materijal izjavama pojedinaca koji su surađivali s Davisom tijekom svoje karijere. Centralni događaj je veliki koncert “Isle Of Wight” pred 600.000 posjetitelja, koji je pandan rockerskom legendarnom Woodstocku.
Keith Jarrett, Chick Corea, Joni Mitchell, Herbie Hancock, Dave Holland, Carlos Santana govore o tim dragocjenim iskustvima, o divljenju Milesovom pristupu glazbi, njegovoj upornosti u predstavljanju upravo svog izraza, ma koliko se on ponekad doimao brutalan.

Dio filma koji je rezerviran za prijenos podugačke glazbene poslastice Davisovog sastava (uživo s koncerta) riječima je neopisiv, baš kao i mnoga Milesova glazbena remek-djela. Gotovo da neke glazbeno-filmske analize i nisu potrebne, već samo slijeđenje naputka jednog od sugovornika u filmu o potpunom prepuštanju umjetnosti genijalnog trubača. On nas uvijek odvede upravo tamo gdje je najljepše. Ispravak: ne samo nas, već i svoje kreativne i inspirirane prijatelje koji ga okružuju na pozornici.

Neobičan i dirljiv kraj prepušten je Milesovim kolegama s početka. Oni, svatko na svoj način sviraju – bez Milesa, za Milesa, kao s Milesom, sada već zreli i iskusni glazbenici, ikone jazza.
Teško, s vidljivom odgovornošću i gotovo nelagodom polako se upuštaju u solističko stapanje s aurom velikog prijatelja, kolege, predvodnika, sanjara, a često i tihog, suptilnog, uvijek neobičnog i inventivnog Milesa Davisa (26.05.1926.-28.09.1991.).
Reply With Quote
  #11  
Staro 03-10-2007, 13:49
dado's Avatar
dado dado je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Mar 2006
Postovi: 72
dado je na dobrom putu 10
Uobičajeno Stvarno ne znam kud' ovaj post da uguram... ... citiram

Muzička revija, koja je bila „prvi naš muzički časopis koji je ...zastupao napredno gledanje na razvoj muzičke umjetnosti i na njezinu ulogu u društvu“.
Jedan od pokretača, suvlasnika, suizdavača, jedan od urednika, odgovorni urednik i jedan od dvojice suradnika časopisa bio je i Pavao Markovac.
Izdavači su najavili da će objavljivati destet brojeva godišnje, no objavili su samo šest u pet sveščića (peti svezak bio je dvobroj 5/6). Kratki vijek Muzičke revije vjerojatno je uzrokovan materijalnim razlozima gdje je pretplatom trebalo biti osigurano njezino nesmetano izlaženje. Tako je Muzička revija trajala svega pola godine, od veljače do lipnja 1932.

Evo nešto zanimljivosti i poučnosti iz bilješki P. Markovca:

Na kritičke napise objavljene u drugom i trećem broju Muzičke revije Boris Papandopulo je reagirao u Zagrebačkim Novostima (u njima je bio muzički kritičar) od 5. lipnja 1932. Dio članka, koji se odnosio na Muzičku reviju, urednici revije objavili su u dvobroju 5/6 časopisa:

Muzička revija, nezavisni mjesečnik, zauzima posebno stanovište i posebne poglede na svekukupni naš muzički život. Ona želi „akciju“ i „čišćenje pojmova“ te nastoji da „orijentira“ naše muzičare. To se „orijentiranje“ sastoji u jednostavnom negiranju svega onoga što je bilo, što je uopće tu i što će biti. Urednici ove revije „sa velegradskim naziranjem“ pogledavaju na nas „malograđane“ te sve obasiplju jedinstvenom poukom: tjesnogrudnošću, sitnom zlobom, sumnjičavošću, naivnošću, nepromišljenošću, neodređenim i taštim radom itd.
I zapravo se to sve odlično podudara ako se primijeni na same urednike, koji vrše „najstrožu kontrolu“. Još treba k tome dodati dobranu dozu megalomanije, pa pričekati, da ugledamo i osjetimo pozitivne rezultate te „akcije“. Napokon lijepo veli Oscar Wilde na jednom mjestu: „Svaki oblik kritike, pa bio on najviše ili najniže vrsti, jest u neku ruku – autobiografija!“

Urednici Muzičke revije su odgovorili:
„Da uvjerimo svojeg strogog „kritičara“ B. Papandopula, da mi znamo i ono što je on dokazao da ne zna, dajemo mu ove savjete za pisanje kritika, kako ne bi trebao predugo čekati, da ugleda i osjeti pozitivne rezultate naše akcije!

Neka pažljivo čita:
1.Kad pišeš, piši stvarno! Svaku tvrdnju obrazloži i poprati citatom, ako ti taj pomaže da utvrdiš neispravnost, protiv koje ustaješ!
2.Citiraj pošteno, to jest: vjerno! Fantazija i neurednost kod citiranja najteži su propusti, koji smjesta odavaju početnika! Neobrazložene tvrdnje nikad ne „pale“!
3.U svojoj kritici nemoj nikada braniti gluposti, a udarati na istinu, sve kad to i nije tebi u prilog!
4.Oboružaj se stručnim znanjem i piši pismeno, da nitko ne iskoristi tvoje nedostatke u svoju korist!
5.Kad se braniš, ostani trijezan i stvaran, jer je nervozna, površna i histerična obrana najbolji dokaz za tvoju slabost!
6.Čuvaj se osobito toga, da vjeruješ samo u svoju nepogrješivost, a pamti, da se uz pogreške može naći i pokoja pozitivna strana i kod tvojih neprijatelja! Mnogim razmišljanjem, savjesnim radom, i snagom svojeg talenta doći ćeš do toga. I još jedno: Jačaj i slijedi svoju stalešku svijest!
7.Bez „dobrane doze“ autokritike nisi ni dobar, ni ispravan kritik!
8.Kad si neizvježbani početnik, ne objašnjavaj se javno s uvježbanim neprijateljem, jer te ovaj može temeljito kompromitirati, ako ne uzme u račun tvoje početništvo, pa ti ne vrati savjetom umjesto – batinom! (Neki početnici zaslužuju i batine, ako ostanu dosljedni svojim mladenačkim pogreškama, te ne poslušaju dobronamjernih savjeta!)
9.Ako si šepav, ne zovi tako drugog, ako si gluh, ne upiri prstom na gluhoga, ako si istodobno kompozitor, pijanist, zborovođa, dirigent i kritik, opasno je, da baš ti govoriš o – megalomaniji!
10.Nastoj da ove savjete razumiješ i dobro upamtiš, te da prvom prilikom dokažeš, da si barem talentiran učenik, kad već nisi zreli majstor!
__________________
'Ko nije drvo razumio prvo
pa tek onda sadio,
taj nije ništa uradio...
i shvatit će kad tad, da ne zna šta je hlad.
Reply With Quote
  #12  
Staro 03-10-2007, 14:02
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,635
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno

dado, ovo bi se moglo prebaciti i u pravila foruma. poucno.
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
Reply With Quote
  #13  
Staro 03-10-2007, 14:17
dado's Avatar
dado dado je odsutan trenutno
Mlađi diskutant
 
Registriran: Mar 2006
Postovi: 72
dado je na dobrom putu 10
Uobičajeno

zato mi i zapelo za oko zbog zanimljivosti i poučnosti, kad bi se držali ovih "zapovijedi" k'o pijani plota znatno bi se smanjio broj postova/dan;/mjesec.
__________________
'Ko nije drvo razumio prvo
pa tek onda sadio,
taj nije ništa uradio...
i shvatit će kad tad, da ne zna šta je hlad.
Reply With Quote
  #14  
Staro 03-10-2007, 14:21
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,635
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno

isto kao kad bi se držali pravila foruma ko pijani plota... moderatori bi imali posla da boli glava.
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
Reply With Quote
  #15  
Staro 24-10-2007, 20:33
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,371
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno ČEKAJUĆI LIRSKOG GUSLARA -intervju sa Ljubom Živkovim

...to je onaj, nekima poznat, tamburaš i kolumnista, što je pisao nadahnuto o orkestru "Biće Skoro Propast Sveta". Evo linka do njegovog intervjua, dobro se zamislih o pročitanom...al, naravno ima dosta tu i tambure!


http://users.telenet.be/orbus/aktua/aktua1877.htm

...nekako mislim da je ova tema, u kojoj IvanZU suvereno vlada, najprikladnije mesto za ovu priču...
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
Reply With Quote
  #16  
Staro 25-10-2007, 01:13
chico's Avatar
chico chico je odsutan trenutno
Uporni diskutant
 
Registriran: Jan 2007
Postovi: 554
chico je na dobrom putu 19
Uobičajeno

bravo majstore...
__________________
negdo si spija
zadnji gemišt
vse mu je lepo
zaprav ni niš...

Freedom is just another word for nothing left to lose...
Reply With Quote
  #17  
Staro 29-10-2007, 22:24
Hrvoje's Avatar
Hrvoje Hrvoje je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: Dec 2005
Postovi: 5,523
Hrvoje će postati slavan vrlo brzoHrvoje će postati slavan vrlo brzo 116
Uobičajeno Gospel

Moram priznati da se nikada nisam pretjerano interesirao za gospel, ali uvijek mi je bilo zanimljivo vidjeti kako se u crkvama crnci i crnkinje u haljama ufuraju u pjevanje i odlično pjevaju a uz to i plešu totalno ih obuzima glazbeni i religiozni zanos.

Tražeći klip s našim "Izraelcima" i zborom Soul Children of Chicago našao sam i druge clipove tog fenomenalnog zbora i zainteresirao se malo više za gospel.

http://www.youtube.com/watch?v=7NQHO-sZ9Z8 (nevjerovatno kako djeca pjevaju i kako su uvježbana, ne znam koje metode ovaj Whitman ima, ali nadam se da ih ne tuče )

http://www.youtube.com/watch?v=pOKbgUvwerg

http://www.youtube.com/watch?v=dn2zNHlzDBI

http://www.youtube.com/watch?v=znU7XheLV3o

http://www.youtube.com/watch?v=VuJMZJTebu8

http://www.youtube.com/watch?v=6SacpfYHj9Q

itd.

Što reći nego - HALLELUJAH! Praaaaise the Lord!


I za kraj zajednički performans naših tamburaša/forumaša i Soul Children of Chicago i ludnica totalna u dvorani!

http://www.youtube.com/watch?v=_wlQy5BrF8w
__________________
“Uz pjesmu mi se, evo, rodimo, uz pjesmu umiremo...”
Reply With Quote
  #18  
Staro 29-10-2007, 22:56
matija_vg's Avatar
matija_vg matija_vg je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Nov 2006
Postovi: 1,086
matija_vg je na dobrom putu 20
Uobičajeno Walt Whitman

Hrvoje samo čekam da ovo vidi Trabi pa da ti i on prokomentira kakav odnos ima Whitman prema zborašima, trebo si vidjet kaj bi se dogodilo ako slućajno sjednu na radionici il malo skrenu pogled od njega da je malo strog je da viče na njih viče da, se skamene kad ih pogleda skamene se.................

Trebo si vidjet kad si je Whitman slučajno porazao prst kak su svi doltjeli do njega

ali da sam ponosan da sam "surađivao" s njim svirajući i pjevajući 10 dana svaki dan po pet sati jesam i to jako to mi je bilo jedno od ljepših glazbenih iskustava u životu jer čovjek zna kaj radi

Legenda nema kaj istina Bog stroga legenda možda čak malo i previše, Trabi Benito??? Trabi ajd molim te okači onu slikicu di smo se mi slikali s njim pa da se malo preseravamo.....šalim se, al daj okači nekam!!!!!!!

i za kraj jedan članak o Waltu Whitmanu, nedam mi se prevodi pa ko zna eng.

da i jednu radionicu smo posebno vježbali pratit njega ko dirigenta i to on jako efektno izvede posebno mi se sviđa kraj kad se svi usredotoće mrak pa evo link kak oni to rade
http://www.youtube.com/watch?v=4LjIrRM0vEY

By the time Walter Whitman, Jr. was 17 years old; he had lived in Athens, and visited Ireland, Rome and Amsterdam and had traveled throughout other countries in Europe. Although his family is from Chicago, Walter was born in San Antonio, Texas and attended high school in Anchorage, Alaska for 3 1/2 years.

The wealth of experience Walter gained through his extensive traveling and lifestyle was due to growing up as an "Air Force Brat" -- the son of a Master Sgt. in the military. When his father retired from the Air Force, the family returned to Chicago where Walter completed his last semester and was graduated from Calumet High School.

Walter's musical experience is as extensive as his traveling. He has been singing and performing for "as long as I can remember" building on the important foundation he received in the church. He studied classical piano at the Chicago Music Conservatory and has taken courses at DePaul University.

Walter has recorded and/or performed with some of the world's great artists including Rev. James Cleveland, Tremaine Hawkins, Neil Diamond, Diana Ross, Mavis Staples, Kirk Franklin, Sandi Patti, Stevie Wonder, Darryl Hall, Gladys Knight and many others. He has been musical director of such award-winning plays such as "Godspell," "Don't Bother Me I Can't Cope" and "In De Beginning." He has also produced such mammoth productions as the Soul Children of Chicago version of the famed Broadway musical, "The Wiz" and his own special creation, which he wrote, "From Generation to Generation."

Walter spends the majority of his time as the President and Musical Director of the Soul Children of Chicago, Inc., a choral group he founded in 1981. Participation in the group provides young people with the opportunity of studying the history and techniques of a vast range of music modes such as classical, gospel, Negro Spirituals, hymns and anthems. The citywide youth choir averages 70+ members between the ages of 7 to 17 years, with a waiting list of over three hundred youth. Recognized as an award-winning cultural group, this select choir of talented young voices is fast becoming "Goodwill Ambassadors" for Chicago and role models for young people everywhere. Close
__________________
Kad tambure zašute
kad se svjetla ugase

Otišlo mi društvo i prijatelj znan
zadnje piće pijem sam!

Last edited by matija_vg; 29-10-2007 at 23:18.
Reply With Quote
  #19  
Staro 02-02-2008, 01:20
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,371
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno Vodič kroz noviju balkansku romsku muziku

...radilo malo copy/paste...

Vodič kroz noviju balkansku romsku muziku:
Asunen Romalen (Slušajte Ljudi)

Balkanska romska muzika je aktuelan globalni muzički "brend", a izvođači sa ovih prostora snimaju albume za prestižne evropske diskografske kuće. Ovo što sledi je kratak pregled njenih najznačajnijih predstavnika sa izborom deset najboljih albuma objavljenih u Evropi
piše: Đorđe Matić

BBC, najuglednija svjetska medijska kuća, ovih je dana – zapanjujućom i gorkom filmskom pričom o romskoj i nekad jugoslavenskoj pjevačkoj divi Ljiljani Buttler (rođenoj Petrović) i grupi Mostar Sevdah Reunion – počela s prikazivanjem serije vlastitih dokumentarnih filmova pod nazivom European Roots (Europski korijeni), redom posvećenih muzičkim pojavama s takozvane etno scene, i na taj način priznajući jednu od najvažnijih novijih kulturnih činjenica našega kontinenta.

Generalno, pod etiketu etno i world muzike (pojma patentiranog sredinom osamdesetih godina) u evropskom kontekstu trpa se, često nekritički, svašta. Iako bi se pod njima načelno trebala podrazumijevati suvremena muzika nezapadnih naroda, zapravo se radi o eufemizmu – pojmovi se u dobrom dijelu odnose na muziku i izvođače s jugoistočne strane kontinenta, njegovog, po zapadnim mjerilima, manje uspješnog i manje razvijenog, "pogrešnog" dijela, te u kontinuitetu, na sve muzičke predstavnike evropske kulturalne drugosti.

Jedan dio, podgrupa unutar ove scene, zbog svoje specifične etničke i kulturne pozicije – najdiskriminiraniji među diskriminiranima – ima povlašteno mjesto: romski muzičari, orkestri i solisti, čiji najkvalitetniji dio mahom dolazi upravo s Balkana, iz geografskog četverolista Rumunjske, Srbije, Bugarske i Makedonije. Za taj bi se element moglo reći da je prvi među jednakima, gotovo "aristokracija" jednoga umjetničkog žanra.

Posebnost romske muzike leži u paradoksu: znalci običavaju reći da ona, unatoč očitoj distingviranosti, "ne postoji" – što, kako se može pomisliti, nije potcjenjivanje, nego se time hoće naglasiti možda najvažnije svojstvo romskog muzičkog modusa operandi – sposobnost da se elementi svih muzika, bilo koje teritorije kojom su Romi prošli, bez muke inkorporiraju i da odmah zvuče kao prirodni dio vlastita nasljeđa. Zapravo, gotovo cjelokupno muzičko i kulturno iskustvo naroda na potezu između Indije i Balkana i dalje na zapad, reflektira se kroz to dugo višestoljetno putovanje.

Romski muzičari, drugim riječima, uvijek su kulturalno i muzički bili "lakmus papir", a tako funkcioniraju i danas: ne samo folklor nego sva muzika – pjesme za svečanosti i žalovanje, popularna muzika, radijski hitovi, soundtrackovi, bilo iz holivudskih, indijskih ili filmova na lokalnim jezicima, špice televizijskih serija – apsolutno svaki žanr može ući u repertoar duvaačkih, žičanih odnosno električnih orkestara i vjerovatno ne postoji demokratskiji muzički princip od njihovoga.

Sasvim nasuprot, ili možda baš zahvaljujući proteklom nesretnom vremenu, značajan dio balkanskog muzičkog korpusa na zapadu Evrope je već nekoliko godina ono što, najčešće kroza zube, zovemo brandom – nazivom koji odmah asocira na određeni proizvod. Da se to moglo uopće dogoditi zaslužan je najprije internacionalni probitak Gorana Bregovića. On je bez sumnje, prvo preko muzike za filmove Emira Kusturice, a kasnije samostalno – gradeći iz ničega "infrastrukturu" i podižući standarde – najviše pridonio predstavljanju i etabliranju balkanskog, ali posredno i romskog zvukovlja na Zapadu. Koliko god se ta činjenica mnogima ne dopadala, Bregović je zasigurno taj koji je, da tako kažemo, uglavio nogu u vrata zapadnih pozornica – taman ih dovoljno odškrinuvši da kroz njih pojure gomile drugih muzičara, najrazličitijih pozadina, vještina i ambicija.

Muzika koju u nas jednostavno, metonimijski, zovu "trubači", danas se može čuti širom kontinenta – u filmovima, tv-spotovima, reklamama i podlogama emisija. Čitav network, lanac nezavisnih diskografskih kuća kao što su Piranha, Crammed Disk, Enja, World Connections, mnoge koncertne dvorane i elektronski mediji, opslužuju golemo tržište gladno sounda "druge Europe". Čini se da je Zapad objeručke zahvatio ovaj raspojasani i za drugačije trenirano evropsko uho prilično disonantan zvuk, kao što je sigurno i da se radi o ireverzibilnom procesu.

Osim dobrog i lijepog povoda s početka, nedavno se obilježio i drugačiji datum: šezdeset godina oslobađanja Aušvica – uz druge narode i najvećeg romskog stratišta. Ako se ponekad onda učini da iz muzike balkanskih Roma isijavaju jedan naročit inat i životna radost – to nije slučajno: "narod kojeg nije trebalo biti" ima sve razloge da vlastiti umjetnički probitak na Zapad shvaća u posebnom kontekstu. U tom smislu ovaj vodič kroz recentnu romsku diskografiju može se čitati i kao uspjeh – historiji unatoč.

1. Ferus Mustafov, Macedonian Wedding Soul Cooking (Globestyle Recordings, 1995)

Jedna od predrasuda o romskoj muzici glasi da ona navodno reflektira nekakvu "prirodnu jednostavnost" izvođača, i u kulturrasističkom kontinuitetu, da se radi o "primitivnoj" muzici lišenoj suptilnosti. Makedonski alto-saksofonist i klarinetist Ferus Mustafov, inače akademski obrazovani muzičar, pokazuje suprotnu istinu. Svirač "germanski" discipliniranog tona i izuzetne tehnike, praćen grupom skopskih džezera te romskih, albanskih i makedonskih profesionalaca, "King Ferus" je čarobnjak iznenađujućih aranžmanskih rješenja koja nepripremljenoga slušaoca prepuštenog njegovoj muzici može doslovno izluditi. Macedonian Wedding, Ferusova jedina pristojno napravljena ploča, pravi je romski konceptualni album – muzička priča o "dramaturgiji" romske svadbe.

2. Fanfare Ciocarlia, Radio Pascani (Piranha Records, 1998)

"Najbrži orkestar Istoka" stigao je iz nigdine – sela Zece Prajini, na granici Rumunjske i Moldavije, a prvu šansu za međunarodni proboj dobio je prije desetak godina. Od tada je neprestano na turnejama, što je naravno donijelo rezultate pa su danas Fanfare Ciocarlia jedna od najisplativijih romskih koncertnih atrakcija. U pitanju je versatilan, ubitačno brz "bras" bend, čemu svjedoči Radio Pascani, njihov prvi "zapadni" album. Također, Fanfare su prvi "medijski svjestan" romski orkestar – na tržištu se naime odnedavno može naći vrlo bogato urađen DVD The Story Of the Band (Asphalt Tango, 2004).

Nota: neka od naših televizija trebala bi nabaviti video spot snimljen za njihove japanske turneje – sukob svijetova nikad nije izgledao humornije.

3. Ljiljana Buttler, The Mother of Gyspy Soul (Snail Records, 2002)

mostar.jpg

Mnogi se iz osamdesetih godina sjećaju televizijskih nastupa krupne žene hrapavog alta i ozbiljna lica, pjevačice čija su dva albuma na ljubljanskoj etiketi RTlj/ZKP voljele vrlo različite demografije. O njoj se ni tada ništa nije znalo, konfuziju je kreiralo čak i njeno ime koje je dijelila s našom prvom evrovizijskom takmičarkom. Tek kad se u slijedećoj dekadi sve dogodilo, i zahvaljujući upornosti jednog ljubitelja, komadići priče su se spojili. Ljiljana Petrović, danas Buttler, rafinirana urbana pjevačica i "ljudski roman u nastajanju", posljednjih je 15 godina provela u potpunoj anonimnosti, u njemačkom egzilu gdje je radila kao čistačica – sve dok je Dragi Šestić, agilni mostarski entuzijast i producent, nije pronašao. Nakon dugog uvjeravanja, Ljiljana je pristala ponovo ući u studio i snimila album The Mother of Gypsy Soul. Potpuno akustično snimljena, ploča vrlo jednostavno pokazuje što smo, uza sve, propustili njenim izbivanjem posljednjih deceniju i pol.

4. Mostar Sevdah Reunion presents Šaban Bajramović, A Gypsy Legend (World Connections, 2001)

Slušanje Šabanovih albuma, prvo dva rana remek-djela izdana osamdesetih (također za ZKP Ljubljana), te ovoga posljednjeg, iskustvo je koje ne samo da ne nudi nikakvu utjehu ili odgovor o "misteriji Šaban", nego upravo suprotno, još više zbunjuje i postavlja samo nova pitanja: tko je ovaj čovjek?, i odakle dolazi? – da, iz Niša, ali kako geografija može objasniti ono što čujemo – odakle ove plemenite, visoko umjetničke pjesme, s romskim tekstovima punim rafiniranih slika i simbolike koja kao da je došla sa Šagalovih platana; odakle mu, iznad svega, takav pjevački stil – ono fraziranje i tehnika, boja i timbar u glasu?, kako nastaju, uopće, i što to treba da se postane Šaban Bajramović? – jedno pitanje za drugim, u beskonačnom neodgovorivom nizu.

Uostalom: na povratničkom A Gypsy Legend, MSR bandu koji svira na albumu i hrabro se upinje da bude na visini zadatka nije lako, što treba razumjeti – kako, naime, pratiti genija?

5. Esma Redžepova, Čaje šukarije (World Connection, 2001)

U socijalističkoj Jugoslaviji sinonim za romsku muziku, još od ranih pedesetih godina kad je uz orkestar pokojnog supruga Steve Teodosijevskog naprosto uvela romsku kulturu u svijest mlade zemlje. Već pola stoljeća (!) neumorno špartajući preko svijeta, pjevajući i predsjednicima i sirotinji, Esma Redžepova danas je najpoznatija živuća romska pjevačica, a pjesma po kojoj je nazvan i ovaj kompilacijski album vezat će se za njeno ime vjerovatno zauvijek. Čaje šukarije, oda djevojačkoj i ženskoj ljepoti, Esmin i naš klasik – koji postoji u grčkim, turskim, poljskim i drugim verzijama, a našao se i u francuskoj reklami za Pako Rabanov parfem – ako se ozbiljno posluša, i nakon toliko godina još uvijek posjeduje gotovo natprirodnu erotiku i radost.

nastavak sledi...

I, naravno link do izvornog teksta u "vremenu"

izvorni tekst
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura

Last edited by tamish; 02-02-2008 at 10:53.
Reply With Quote
  #20  
Staro 02-02-2008, 01:20
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,371
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno nastavak...

6. Kočani orkestar, Alone at my wedding (Crammed disk, 2002)

Neumorni makedonski limeni orkestar, u jednom trenutku se, sasvim u tradiciji, bio raspao na dva različita benda – prvi predvođen trubačem Naatom Veliovim ("King Naat" i njegov Original (!) Kočani Orkestar), dok je druga postava snimila ovaj album, najtužnijeg naslova u recentnoj diskografiji. Kao i Ferusova ploča, i Alone at my wedding sastavljen je od muzike za svadbe makedonskih Roma – što u stvari znači da orkestar u jednoj jedinoj pjesmi zna prošetati kroz većinu balkanskih stilova. Sam na vjenčanju kupio je urbanu ironičnu publiku kultnom Šiki, šiki baba te njenom "varijacijom" (Ušti ušti baba).

7. Ivo Papasov, Orpheus Ascending (Hannibal, 1991)

Tračanski virtuoz, klarinetist i zurlaš, najtraženiji svadbarski kapelmajstor u svojoj zemlji, muzičar čiji je fan bio i pokojni Frenk Zapa, prisutan je na svjetskoj etno ali i džez-krosover sceni od ranih devedesetih. Baš kao i ostali Papasovljevi albumi, Orfejovo uzdizanje kuha naročit fankersko-neparni zbir – izbrojiti mjere ozbiljan je posao, dok je bubnjarev raspored perkusivnih akcenata takav da se i kolege udaraljkaši moraju prepasti. Kad bend iz tračanskog šafl-ritma, ultrabrzih hora i ručénica pređe u četveročetvrtinski diskoidni bit – nemoguće mu je odoljeti.

Bugarska muzika može biti vrlo agresivna, ali se to kod Papasova uvijek smekšava njegovom sviračkom rafiniranošću. Bijeli ženski glas, naprotiv, ovdje u jednoj antiknoj folklornoj tužbalici, ima najtragičniji ton koji se može čuti u muzici danas.

8. Boban Marković orkestar, Boban i Marko (Piranha Records, 2004)

Model za sve ostale orkestre i zapravo već dio moderne nacionalne kulture, brass band iz Vladičinog Hana jedan je od najuspješnijih srpskih izvoznih produkata, pa o njemu i ne treba previše govoriti. Vođen menadžerom i producentom Bojanom Đorđevićem, Boban Marković sigurno kormilari svojom karijerom i od njega se može očekivati samo još više uspjeha, pogotovo sad kad je obezbijedio i muzičko potomstvo – njegov sin Marko, iako tek tinejdžer, već je izniman trubač čemu svjedoči novi album s imenima obojice u naslovu. Za sve koji još drže da je u pitanju "primitivna" muzika, dovoljno je spomenuti da je nakon koncerata u Njujorku (o čemu je u superlativima pisao i "Njujork tajms"), Boban Marković prošle godine održao i radionicu (masterclass) na Džulijardu, najprestižnijoj muzičkoj školi na svijetu, na kojoj inače predaje i Stefan Milenković.

9. Ekrem & Gypsy Groovz (feat. Dusko Gojkovic), The Rivers of Happiness (Enja records, 2002)

Romska muzika, zbog slobode forme i sola, često (i previše) uspoređivana sa džezom, ovdje se zaista miješa sa njime. Iako nije prvi ovakav krosover – pionir stila bio je bubnjar Lala Kovačev – Ekrem Sajdić, vranjanski bendlider, i Duško Gojković, također trubač i džezer s dugogodišnjom karijerom u inozemstvu, stvorili su na Rijekama sreće vrlo uspio pokušaj fuzije žanrova, dok božanstvena Evo srcu mome radosti zaslužuje posebno mjesto u korpusu domaće instrumentalne muzike.

10. Taraf de Haidouks, Band of Gypsies (Crammed disk, 2001).

Apsolutni svirački šampioni današnje romske muzike, Taraf de Haidouks, porodični orkestar iz malenih Klejana pored Bukurešta, u nekoliko kratkih godina vinuo se iz srednjovjekovne anonimnosti svoga sela do najvažnijih svjetskih pozornica. Bend diskriminiran i negiran u domovini, svoju svjetsku turneju završio je nastupom u njujorškom Karnegi Halu, a BBC-jevu World music award, Oskara etno muzike, na dodjeli im je uručio njihov najpoznatiji fan – holivudska zvijezda Džoni Dep.

Band of Gypsies, album uživo, uz koji je snimljen i koncertni film u režiji Tonija Gatliffa (Gadjo dilo), savršeno prikazuje zapanjujuću instrumentalističku vještinu orkestra: intenzitet muziciranja je bez paralele – rumunjska, vlaška, romska i turska kola u suludim adrenalinskim tempima, miljama su daleko od mogućih konkurenata, njihove neopisivo brze "dvojke" (2/4 mjere), fluidne i lagane kao zrak. Kad Tarafi pak uspore i u čudnim višeglasjima krenu u svoj valahijski baladni očaj – pred nama se otvara brižljivo skrivana karta muzičkih i geografskih teritorija, jedan poseban svijet, zagonetan i maglovit čak i Balkancima.

izvorni tekst
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura

Last edited by tamish; 02-02-2008 at 10:49.
Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Pravila Postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Prijeđi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 22:40 sati.


Powered by vBulletin Version 3.8.1 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2018, Jelsoft Enterprises Ltd.

Sve poruke koje su nastale kao dio rasprava (uključujući sve poruke na profilima i grupama), kao i mišljenja, savjeti, tvrdnje i izjave ili druge informacije sadržane u bilo kojoj napisanoj poruci na forum.tambura.com.hr-u ili prenesene od treće strane, odgovornost su autora poruke, a ne forum.tambura.com.hr-a, osim u slučaju kada je tambura.com.hr naveden kao autor poruke. Ukoliko je pojedina poruka objavljena ili prenesena unutar forum.tambura.com.hr domene, objavljivanje poruke ni u kom slučaju ne znači da je na bilo koji način od strane forum.tambura.com.hr-a verficirana točnost, potpunost ili korisnost objavljene poruke. forum.tambura.com.hr potiče posjetitelje i članove foruma na prijavu svih poruka nepoželjnog sadržaja na adresu webmaster@tambura.com.hr. Forum nije pod stalnim nadzorom.