Forums  

Go Back   Forums > Tamburaška misao > Philosophia tamburae

Reply
 
Opcije Teme Način Prikaza
  #1  
Staro 21-07-2009, 21:19
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno Istorija radio – pevanja

Istorija radio – pevanja narodne muzike
od 1935. do 1975. godine
Pančevo, 2008.


SADRŽAJ
01. Kafansko i opersko pevanje na radiju ……………….. 3
02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda…………… 4
03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda ……5
04. Pevaj pred mikrofonom isto kao što govoriš ……………. 7
05. Marine kosovske pesme iz Pančeva ………………………… 8
06. Narodne pesme na Radio Novom Sadu ………………….. 10
07. „Prve violine” i Narodni orkestri Radio Beograda ……. 11
08. Čika-Maksina „tambura sa srcem” ………………………… 12
09. Druga generacija pevača Radio Beograda ………………..14
10. Duetsko radio-pevanje i „duetomanija” …………………..16
11. Narodna pesma u obradi ……………………………………… 18
12. Komercijalizacija narodne muzike i odumiranje radio-pevanja … 20
Reply With Quote
  #2  
Staro 21-07-2009, 21:24
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

01. Kafansko i opersko pevanje na radiju



Ranih tridesetih godina prošlog veka, kada je počeo da radi Radio Beograd (24. marta 1929. godine), narodne pesme i muzika mogle su se čuti na dva načina preko radio-talasa: uživo ili s gramofonskih ploča. Pevanje uživo podrazumevalo je nastup u studiju, uz pratnju klavira ili orkestra ili direktan prenos iz neke od poznatih beogradskih kafana. Često su emisije narodne muzike bile koncipirane i kao kolaži iz pojedinih delova zemlje, a popularne su bile emisije „Banatsko veče” i „Vojvođansko veče”, u kojima se pevalo uz gajde ili tamburaše, ali imena učesnika nisu sačuvana. Na Radiju su tada pevali poznati dramski i operski umetnici: Žanka Stokić, Teodora – Toda Arsenović, Zorka Todosić, Nada Aleksandrović, Lale Jovančić, Jovan Stefanović Kursula, Bora Janjić i drugi. Među njima je najpoznatiji bio beogradski advokat Mijat Mijatović (1887–1937). Pevanje je bilo njegova najveća ljubav pa je to i studirao u Beču i Parizu, a kasnije i snimio preko sto ploča s narodnim pesmama i operskim arijama. Bio je prvi pevač na svetu koji je u to vreme prilikom snimanja ploča koristio tehniku nasnimavanja. Oduševljen Mijatovim pevanjem, kompozitor Stanislav Binički (1872–1942) napisao je splet od sedam vranjanskih pesama koji je nazvan „Mijatovke”. Paralelno s Mijatom, pevao je i Milan Timotić, često nazivan Mali Mijat ili Novi Mijat, koji je na Radiju bio sve do početka Drugog svetskog rata, a kasnije je otišao u SAD i tamo nastavio karijeru.
Godine 1935. pojavljuje se potreba da se program obogati i osveži, pa na Radio Beograd dolaze i „obični ljudi koji lepo pevaju”. Formiraju se i prvi zvanični radio-orkestri: Tamburaški orkestar Aleksandra Aranickog, u kome je svirao i njegov potonji šef Pančevac Maksa Popov (1910–1973), i Narodni orkestar Sime Begovića, u kome je bio i Vlastimir Pavlović Carevac (1895–1965), koji ga je preuzeo posle Drugog svetskog rata. Tada na Radio dolaze pevači koji nisu imali stalni angažman, već su nakon audicije bili pozivani da pevaju prema potrebi, i to repertoar koji su sami birali. U komisiji koja je organizovala audiciju za pevače bili su kompozitor i profesor Petar Krstić (predsednik), zatim kompozitori Mihajlo Vukdragović i Vojislav Vučković i šef Narodnog orkestra Sima Begović. Među prvim „običnim” pevačima primljeni su Nata Pavlović, Ružica Protić, Ruža Denić, Zorka Katinski kasnije Butaš i njen suprug Bogdan (rodom iz Kovina), a kasnije su došle Jelena Vujanović, Emilija Putnik, Vera Kokošević, Ružica Kalušić i druge. Od pevača valja spomenuti Uroša Seferovića, Rašu Radenkovića, Dobricu Grozdanovića, Dragog Čkonjevića, Vojislava Petruševića i nezaobilaznog Vukašina – Vuleta Jevtića, koji je već tada stekao veliku popularnost, koja ga je pratila sve do smrti 1981. godine. Mnogi od ovih pevača bili su gosti u kafani „Savinačka kasina” na Čuburi, koja je bila vlasništvo Vlastimira Pavlovića Carevca, gde su slušali i učili kako se pesma peva i bili prvi nazvanični učenici velikog Cara.
Među zvaničnim i istraživačima poznatim pevačima na predratnom Radio Beogradu nije bilo Pančevaca. Tadašnje pevanje umnogome se razlikovalo od pevanja na radiju posle Drugog svetskog rata jer se nije vodilo računa o dikciji, emociji i tekstu, takozvanom „donošenju pesme”, što će kasnije kao pravilo ustanoviti Carevac, već su se pevači trudili da narodnim pesmama daju ozbiljniji, skoro operski ton i iskažu, neretko preterano, svoje glasovne mogućnosti. Postojale su i emisije koje su bile koncipirane tako da su se u njima samo puštale ploče narodnih pevača. Između ostalih, mogle su se čuti one s pesmama gospođe Mare Petrović iz Pančeva otpevane uz harmoniku Arkadija Terzina. Pominje se i Aron NJegru, za čije ploče nije poznato da li su emitovane na Radio Beogradu, ali se zna da je bio iz Pančeva i pevao narodne pesme.
Reply With Quote
  #3  
Staro 21-07-2009, 21:25
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda



Kafansko pevanje u vreme dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka bilo je u nezavidnom položaju. To najbolje opisuje muzikolog Vladimir Đorđević u „Narodnoj pevanci” iz 1926. godine: „Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećanja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnoga imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada – to je današnje naše pevanje u varoškoj masi…” Ako navedenu tvrdnju uzmemo kao činjenicu, implicitno saznajemo i da biti pevač koji peva u kafani nije bilo mnogo cenjeno zanimanje. Međutim, bilo je dobrih kafana u kojima su pevali dobri pevači, kao što su Sima Vasiljević, Mile Brujić, Sulejman – Sulja DŽakić, sestre Zorica i Danče Nikolić i drugi. Najpoznatija među njima bila je Sofka Nikolić, popularna širom Evrope već sa 16 godina. Po njenom dolasku u Beograd, sredinom dvadesetih godina, menja se odnos prema kafanskom pevanju. Radio Beograd tada obavlja prenose iz kafane „Kragujevac”, u kojoj ona peva uz ciganski orkestar Paje Nikolića. Prvi put Sofkino pevanje prenošeno je preko radiotalasa 11. decembra 1929. godine, a zbog velikog broja obožavalaca njene pesme, često je pozivana da nastupa u emisijama narodne muzike. Tokom karijere, do 1939. godine, snimila je preko sto gramofonskih ploča s više od 200 pesama. Slično je bilo i s Vukom Šeherović, veoma poznatom i popularnom interpretatorkom bosanskih sevdalinki i pevačicom, kako se govorilo, „srebrnog glasa”. Vuka je pevala u kafani čiji je vlasnik bio njen muž, često je gostovala u radijskim emisijama „Bosansko veče” pevajući sama ili u duetu s Urošem Seferovićem. Još se traga za njenim predratnim pločama, za koje se pretpostavlja da ih je snimila. Od posleratnih snimaka danas je poznato samo pet.
Prenosi iz kafana obično su trajali dva sata (od 22 sata do ponoći). Do 1941. godine emitovani su iz hotela „Moskva” i „Palas”, kao i iz restorana „Dva jelena”, „Imperijal”, „Domovina”, „Kasine” i drugih. Pored ostalih, pevače je pratio i Orkestar Dušana Popaza iz Pančeva, dok je njegov rođeni brat Pavle, takođe violinista, svirao u Narodnom orkestru kao tercista V.P. Carevca. Radio Beograd 1936. godine angažovao je kompozitora Mihajla Vukdragovića, tadašnjeg direktora Muzičke škole „Stanković”, za rukovoditelja narodnih muzičkih priredbi, čime je podignut nivo kvaliteta narodne muzike. U to vreme karijeru na Radiju započela je i Zorka Katinski (1914–2002), koja je došla iz hora Narodnog pozorišta. Zbog zvonkog soprana i osećaja za svaku pesmu koju je pevala, bila je veoma popularna i slušaoci su je tražili, pa je često imala emisije. Pevala je gradske pesme, ali je ipak ostala upamćena kao pevačica vojvođanskih pesama. To je zato što se udala za kolegu Bogdana Butaša (bariton) iz Kovina, uz koga je te pesme i naučila i s velikim uspehom interpretirala. To je bio prvi „radiobrak”. Nažalost, nijedan snimak s Bogdanovom pesmom nije sačuvan, ali je zato poznato preko 40 numera koje je pevala Zorka. Za razliku od Bogdana, koji se povukao vrlo brzo posle Drugog svetskog rata, Zorka je karijeru nastavila i aktivno pevala do kraja šezdesetih godina. Slično je bilo s Ružicom Protić (stare gradske i varoške pesme) i Savetom Sudar (bosanske pesme i sevdalinke), koje su imale sličan razvojni put kao Zorka Butaš. Carevac je mnogo cenio interpretacije ove tri umetnice i najveći broj trajnih snimaka zabeležen je uz njegov orkestar. Nažalost, do 1954. godine na Radio Beogradu pevalo se uživo i nisu beleženi trajni snimci, pa mnoge glasove tadašnjih interpretatora nikada nećemo čuti. Ostala su samo imena i nazivi pesama, od kojih je većina danas potpuno zaboravljena. Za 12 godina predratnog Radio Beograda (prema podacima Saše Spasojevića, istraživača iz Beograda) pevalo je preko 200 narodnih pevača, sviralo više od 80 različitih orkestara i muzičkih sastava, narodna muzika emitovana je iz skoro 30 restorana i otpevano je na hiljade pesama. A onda je došao rat i Nemci su preuzeli Radio Beograd.
Reply With Quote
  #4  
Staro 21-07-2009, 21:28
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda



Beograd je bombardovan 6. aprila 1941. godine, u vreme dok je trajala emisija narodne muzike na Radio Beogradu. Ubrzo su ga Nemci potpuno preuzeli. Iako je period od 1941. do 1944. godine istraživačima najmanje poznat i iz tog doba ima najmanje pisanih dokumenata, na osnovu postojećih može se dobiti barem delimična slika o pevačima, muzičarima i uopšte muzičkom programu na toj radio-stanici. Program je bio u celini skraćen na svega nekoliko sati dnevno, ali je bila zadržana osnovna programska koncepcija, koja je, međutim, mnogo zavisila i od trenutnog stanja u Beogradu i na raznim frontovima. U ovom periodu narodne pesme nastavili su da pevaju pevači koji su već bili na Radiju, kao što su Milica Bošnjaković, Divna Radić-Đoković, Branislav Pivnički, Bogdan Butaš, Dragi Petrović i drugi.
Tokom okupacije došla je i nova garnitura pevača, među kojima su bili Rada Stanković, Dragica Cenić, Darinka Kecman, Branko Gucunski, Vitomir Nešović, Dimitrije Bogdanović i drugi. Mnogo pevača imalo je nastupe samo jednom ili dva puta, što znači da Radio nije imao stalne soliste kao ranije, a naročito posle Drugog svetskog rata, kada je to od „ljubavi prema pesmi” postala profesija „radio-pevač”. Za vreme okupacije repertoar je bio isti kao i ranije; najviše su se pevale gradske pesme i sevdalinke, ali bilo je i narodnih i romansi. U to vreme bile su popularne emisije „Svirka i pesma s Balkana” i „Beograd Boru”, kao i „Šareno veče” sredom i „Želje slušalaca” nedeljom. Organizovani su bili i prenosi iz restorana, kao na primer iz „Tri šešira”. Od orkestara su svirali Tamburaški radio-orkestar pod upravom Aleksandra Aranickog, Narodni orkestar, koji je vodio Dragić Obrenović, a spominje se i Mali orkestar Žarka Milanovića.
Neki pevači koji su pre rata pevali nastavili su to da rade i kasnije, ali su komunisti oslobodioci prokazali mnoge predratne pevače da su sarađivali s okupatorom, pa im je bilo zabranjeno da pevaju (eklatantan primer je Vuka Šeherović, koja je imala svoje solističke emisije pre rata, a tokom rata pevala je u muževljevoj kafani, i kojoj je bilo zabranjeno da nastupa u programu Radio Beograda). Pojedinci, kao što je Milan Timotić, bili su toliki „izdajnici” da su morali da pobegnu iz zemlje, a u odsustvu su osuđeni na smrt zbog saradnje s okupatorom. Gledano s današnjeg stanovišta, to nikako nije bila saradnja s okupatorom. Pevači su radili svoj posao i pevali svom narodu, kao što su i glumci igrali predstave svom narodu jer je Radio Beograd slušao ovdašnji narod, a program je i bio namenjen njemu.
Završetak Drugog svetskog rata označio je novi početak za Radio Beograd, koji je tada promenio ime u Radio Jugoslavija. Nova vlast vratila je kompozitora Mihajla Vukdragovića (1900–1986) na najvišu funkciju u oblasti muzičke struke, koja je objedinila mesta glavnog muzičkog urednika Radija i direktora za muzičku produkciju, program i arhivu. Na tom položaju bio je od 1944. do 1948. godine. Jednu od veoma značajnih uloga u tom periodu odigrao je i Miodrag A. Vasiljević (1903–1963), „otac etnomuzikologije u Srba”, čovek koji je gajio veliku ljubav prema izvornom narodnom stvaralaštvu i na radio-stanicu dovodio svoje studente i pevače za koje je čuo da lepo pevaju, čime je obogaćivao program. Posebno treba napomenuti da je on kao istraživač na terenu zapisao na hiljade narodnih pesama iz skoro svih krajeva tadašnje Jugoslavije i tako ih je spasao sigurnog zaborava. Nažalost, komunističkoj vlasti nije bio po volji i meri, pa je stoga bio prividno cenjen i postavljen u Upravu Radija, a u stvari je bio skrajnut zbog insistiranja na srpskoj narodnoj muzici i njenoj zastupljenosti u programu. Kada se povukao, na njegovo mesto i po njegovoj „preporuci” postavljen je Đorđe Karaklajić (1912–1986), dotadašnji urednik za narodnu muziku. Za njega su čelnici KPJ smatrali da će „dobro voditi politiku u narodnoj muzici”, te mu je bilo prepušteno da sam „vedri i oblači” i odlučuje o tome ko će pevati i koje će pesme biti na programu.
Bilo je to vreme kada se zbog pogrešne reči odlazilo u zatvor, a zbog „zabranjene” ili „izrazito srpske pesme” pevač je skidan s programa i proglašavan neprijateljem. Ipak, kako je vreme odmicalo, stvari su se popravljale i narodna muzika kasnije je doživela najsvetlije i najblistavije trenutke.
Reply With Quote
  #5  
Staro 21-07-2009, 21:29
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

04. Pevaj pred mikrofonom isto kao što govoriš



Iako je Beograd oslobođen 20. oktobra 1944. godine, u nekim delovima zemlje borbe su još trajale. Preuzeti od Nemaca radio-stanicu značilo je mnogo, naročito kada je to bio jedini postojeći mas-medij. To je značilo da treba pronaći ljudstvo koje će raditi, ali i pevače koji će popunjavati muzički deo programa. Orkestri i solisti koji su nastupali tokom okupacije stavljeni su „na led” da bi se videlo i presudilo koliko su i da li su sarađivali s okupatorom, a novih nije bilo. LJudi koji su kasnije vodili orkestre bili su u zarobljeništvu ili u koncentracionim logorima.
Profesor i etnomuzikolog Miodrag A. Vasiljević našao je veoma dobro rešenje tog problema. Budući da je poznavao Đorđa Milića, harmonikaša koji je u blizini tadašnjeg studija Radio Beograda (nalazio se u Inženjerskom domu u Ulici Miloša Velikog) imao kafanu, i njegovu suprugu Anđeliju, koja je u istoj kafani pevala, rekao im je: „Mi nemamo nikoga da peva na radiju i vi morate da nam pomognete. Ti Đorđe, harmoniku, ti Anđo, tvoje grlo, i kako god znate. Dolaziće partizan po vas, vodiće vas, vraćaće vas, a u koje vreme će to biti, niko ne zna. Kada bude trebalo, morate biti na raspoloženju: zatvarajte kafanu i pravac studio”. Tako je i bilo.
Anđelija Milić (1921–2002) stala je prvi put pred mikrofon Radio Beograda 21. oktobra i uz harmoniku svoga muža Đorđa zapevala partizanske pesme. Takav tempo, s nastupima dva puta dnevno, trajao je nekoliko meseci. Ona je kasnije radila i kao sekretar muzičkog programa Radio Beograda. Tamo je ostala sve do penzije, punih 35 godina, i bila je jedan od prvih učenika u „Carevčevoj školi pevanja narodne pesme”. Slično je bilo i s pevačem Miodragom – Miletom Bogdanovićem (1923), koga je Vasiljević čuo na nekakvoj priredbi i odmah ga angažovao da peva na Radiju. Prvu emisiju imao je 19. decembra 1944. godine, a pevao je po jednu dalmatinsku, crnogorsku, starogradsku i partizansku pesmu, uz Tamburaški orkestar koji je vodio Pančevac Maksa Popov (1910–1973). Iz ovoga sledi zaključak da je za samo dva meseca napredak bio veoma značajan.
Iz zarobljeništva se prvi vratio Đorđe Karaklajić (1912–1986), koji je postao urednik za narodnu muziku, a zatim i Maksa Popov, koji je preuzeo Tamburaški orkestar od Aleksandra Aranickog. Ubrzo za njima iz zloglasnog koncentracionog logora „Dahau” vratio se Vlastimir Pavlović Carevac (1895–1965), koji je postao šef Narodnog orkestra (tokom okupacije vodio ga je Dragić Obrenović, koji je zbog toga nastavio da svira u njemu, ali nije mogao da bude njegov stalni član i da ima platu za svoj angažman). S Carevcem je počela i nova epoha narodne muzike na Radio Beogradu. On je održavao mesečne audicije za pevače, na koje se prijavljivalo i do 200 kandidata, ali s obzirom na strog kriterijum, bilo je primano samo dvoje ili troje, i to ne da odmah pevaju, već da uče kako se narodna pesma peva. Tome ih je on podučavao, insistirajući na pravilnoj dikciji, tačnom tekstu i donošenju emocije koju pesma ima.
Iz sećanja pevača koji su s njim sarađivali saznajemo i njegov stav prema narodnoj pesmi. Govorio im je: „Pevaj kao što govoriš. Ako umeš pravilno da govoriš, umećeš pravilno i da pevaš”. Carevac je bio čovek koji je uradio primarnu stilizaciju naše narodne muzike. „Umio” ju je i očistio od loših uticaja kafanskog pevanja, učinio da se podjednako dopada i običnom seljaku i najučenijem čoveku, da se može pevati i u kafani i na operskoj sceni. Narodna muzika ga je opsela još u ranoj mladosti i on ju je proslavljao tokom celog života.
Od pevača koji su s Carevcem sarađivali od prvih dana pa sve do njegove smrti najznačajniji su: Danica Obrenić (1920–2004), Radmila Dimić (1922–1991), Velinka Grugurović (1926–2000), Jelena (1930) i Aleksandar Dejanović (1923–2000), Vukašin Jevtić (1913–1981), LJubovoje Vidosavljević (1921), Miodrag – Mija Popović (1916–2002) i Aleksandar Trandafilović (1930–1986). Od 1947. godine po dolasku iz Prištine s Carevčevim Narodnim orkestrom pevala je i naša Mara Đorđević (1916–2003), ali je ta saradnja trajala samo tri godine, jer je po formiranju Seksteta Dušana Radetića (1921–1965) ona bila prvi pevač koji je nastupao s tim ansamblom. Svakako, bilo je tu još mnogo pevača, od kojih su neki nastupe imali samo jedanput ili nekoliko puta, a samo mali broj njih bili su angažovani kao „stalni solisti Radio Beograda” i „pod platom”. Od solista je bila oformljena i pevačka grupa, a neki su pevali i u radio horu. Tako je program postajao sve bogatiji i raznovrsniji. Tih godina polako se u Radio Beogradu pojavljuju novi orkestri i ansambli, kao i pevači koji su svojim nastupima doprineli popularizaciji narodne muzike i ostavili neizbrisiv trag u našoj muzičkoj istoriji.
Reply With Quote
  #6  
Staro 21-07-2009, 21:30
IvanZU IvanZU je odsutan trenutno
Opaki diskutant
 
Registriran: Mar 2007
Postovi: 1,699
IvanZU je na dobrom putu 47
Uobičajeno

05. Marine kosovske pesme iz Pančeva



Značajne stranice u istoriji pevanja na Radio Beogradu, kao i u istoriji narodne muzike uopšte, velikim slovima ispisala je velika Mara Đorđević. Rođena je 31. januara 1916. godine u Odabeštu (Rumunija), gde su joj roditelji bili na privremenom radu. Leta iste godine umro joj je otac, a majka se s njom i sinom Jovanom vratila u rodno Tetovo (Makedonija). Odrastajući u izrazito muzikalnoj porodici Mara se susrela s pesmom u najranijem detinjstvu, slušajući priče o ocu koji je bio odličan pevač, a stariji Tetovci pamtili su i dedu kao takođe vrlo muzikalnog. Mara je uvek i rado pevala ne samo na porodičnim slavljima već i po Tetovu, gde god bi je zvali. Većinu pesama naučila je od starog tetovskog pevača Noneta Grnčara, a neke i od majke i tetke. Kada je završila malu maturu, želela je da postane učiteljica. Prošla je lekarski pregled, ali nije položila prijemni ispit iz muzičkog s obrazloženjem profesora Stevana Šijačkog da „nema dovoljno razvijen sluh”. Završila je krojački zanat i 1934. godine udala se za učitelja Slobodana Đorđevića, koji je bio na službi u Tetovu, i tu su im se rodili sinovi Dragiša i Vojislav.
Po osnivanju Radio Skoplja (januar 1941) bila je raspisana audicija za pevače i Mara se, po nagovoru starijih članova porodice, prijavila. Od 85 kandidata, primljena je kao jedina pevačica. Ovog puta isti onaj profesor Šijački bio je oduševljen njenim glasom i pesmom. Kada ga je podsetila ko je, rekao joj je: „E, dete moje. Onda nisi imala sluh, a sada ti se sluh razvio”. Međutim, na Radio Skoplju pevala je veoma kratko jer je ubrzo počeo Drugi svetski rat, pa je radio-stanica bila zatvorena. Tokom rata Mara nikada i nigde nije pevala. Kad se rat završio, njen suprug dobio je službu u Prištini, gde je porodica živela od avgusta 1945. do decembra 1950. godine. Mara se priključila KUD-u „Radnički” kao solista i član hora, gde je pored tetovskih pevala i kosovske pesme, koje je učila od starijih žitelja u Prištini, a zbog sličnosti, odmah ih je zavolela. Ubrzo po otvaranju Radio Prištine (1946) postala je solista i ovog radija. Prelomni trenutak u karijeri bila joj je turneja „Radničkog” po Istri (1947). Organizator Sava Bugarčić, tadašnji direktor „Putnika”, oduševljen njenim pevanjem i do tada nedovoljno poznatim repertoarom, o njoj je obavestio Radio Beograd, na kome do tada nije bilo pevača s Kosova (ne računajući studentkinju etnomuzikologije Nadu Patrnogić iz Prizrena koja je pevala povremeno i iz hobija).
Leta 1947. godine muzički urednici Radio Beograda poslali su joj poziv za audiciju, koju je položila i oduševila članove komisije: Vlastimira Pavlovića Carevca, Maksu Popova, Boru Ilića i Đorđa Karaklajića. Posle samo nedelju dana bila je zakazana emisija i Mara je s Carevcem zapevala „uživo” ispred mikrofona Radio Beograda. Do 1950. godine, kada je njen suprug Slobodan dobio posao u Pančevu, paralelno je pevala na Radio Prištini i Radio Beogradu. Nakon preseljenja u Pančevo, gde je živela do kraja života, postala je stalni solista Radio Beograda i dobila status „radio-pevača I A klase”. Nastupala je s Carevcem, a po osnivanju seksteta Dušana Radetića, koji je imao jaku ritmičku sekciju pogodnu za kosovske pesme, muzički urednici odlučili su da bude prvi pevač koga će sekstet pratiti. Posle ukidanja Rezolucije Informbiroa (1956) Mara je s grupom najboljih radio-pevača gostovala mesec dana u Bugarskoj. Turneja je ponovljena nakon dve godine i to su jedine strane turneje na kojima je učestvovala. Pored nastupa u tadašnjoj SFRJ, u društvu kolega nastupala je i u Pančevu, najčešće u bašti Vajfertove pivare i restoranu „Slavina”.
Sve trajne snimke u Radio Beogradu Mara je snimila od 1956. do 1969. godine. Prvu ploču, grafitno-lomljivu, snimila je za zagrebački „Jugoton” 1952. godine, a ubrzo zatim još jednu. PGP RTB izdao je samo dve singl ploče, ali se 2000. godine pojavio i njen CD. Udruženje estradnih umetnika Srbije i Jugoslavije 1971. godine priznalo joj je pevački radni staž na radio-stanicama u Skoplju, Prištini i Beogradu. Otišla je u penziju i tu bi priča o pevačkoj karijeri mogla biti završena. Međutim, za pravog pevača ne postoji penzija. Naša sugrađanka Mara tada je pevala za sebe i one koji je vole. Događalo se da dok šeta s društvom uveče, čim čuje tamburaše u restoranu „Park”, uđe i bez ikakve probe, krajnje spontano, po pola sata peva na opšte zadovoljstvo i muzičara i gostiju. Često je pevala i u Klubu prosvetnih radnika, gde je njen suprug svirao prim i gitaru. Za svoj rad nikada nije dobila nijedno priznanje, ni od Radio Beograda ni od Radio Prištine. Mara Đorđević napustila nas je zauvek 22. januara 2003. godine, u 87. godini. Ostale su pesme „Oj, golube”, „Srce mi boluje”, „Karanfil se na put sprema”, „Beli lice Prizrenka devojka” i mnoge druge, koje čuvaju sećanje na ovu veliku umetnicu. Pesme koje je proslavila i zbog kojih je bila i ostala neponovljiva. Nažalost, niko u Pančevu do danas se nije setio da u znak sećanja na nju i u znak zahvalnosti neka od ulica ponese njeno ime, kada već za života nije bila proglašena zaslužnom građankom ovoga grada.
Reply With Quote
  #7  
Staro 21-07-2009, 21:39
_maestro_'s Avatar
_maestro_ _maestro_ je odsutan trenutno
Vrlo opaki diskutant
 
Registriran: Oct 2006
Postovi: 7,636
_maestro_ zrači veličanstvenom aurom_maestro_ zrači veličanstvenom aurom 156
Uobičajeno

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
03. 0kupacija i „oslobođeni” mikrofon Radio Beograda

Beograd je bombardovan 6. aprila 1941. godine, u vreme dok je trajala emisija narodne muzike na Radio Beogradu. Ubrzo su ga Nemci potpuno preuzeli. Iako je period od 1941. do 1944. godine istraživačima najmanje poznat i iz tog doba ima najmanje pisanih dokumenata...
hmmm... ne treba prešutjeti niti detalj da je upravo radio beograd tih godina prvi u javnosti emitirao i isfurao i mega-hit LILI MARLEN, koja je kasnije postala neslužbenom himnom njemačkih vojnika po svim frontama u europi.
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
Reply With Quote
  #8  
Staro 21-07-2009, 22:24
tamish's Avatar
tamish tamish je odsutan trenutno
Moderator
 
Registriran: May 2006
Postovi: 3,373
tamish zrači veličanstvenom auromtamish zrači veličanstvenom aurom 180
Uobičajeno ...površno čitanje, Maestro...

Quote:
Originally Posted by _maestro_ Vidi Post
hmmm... ne treba prešutjeti niti detalj da je upravo radio beograd tih godina prvi u javnosti emitirao i isfurao i mega-hit LILI MARLEN, koja je kasnije postala neslužbenom himnom njemačkih vojnika po svim frontama u europi.
EDIT: ubačen quote

Quote:
Originally Posted by IvanZU Vidi Post
02. Iz kafane pred mikrofon Radio Beograda

A onda je došao rat i Nemci su preuzeli Radio Beograd.


Hmmmm...ko je onda lansirao Lili Marlen?
__________________

Četir' konja debela u pesmu si uprezala !
Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala !
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !

...galerija slika tambura...klik

https://www.facebook.com/ZbirkaTambura

Last edited by tamish; 21-07-2009 at 23:15. Razlog: ...preglednosti radi...
Reply With Quote
Reply

Opcije Teme
Način Prikaza

Pravila Postanja
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

BB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off

Prijeđi Na


Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 05:40 sati.


Powered by vBulletin Version 3.8.1 (hrvatski)
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.

Sve poruke koje su nastale kao dio rasprava (uključujući sve poruke na profilima i grupama), kao i mišljenja, savjeti, tvrdnje i izjave ili druge informacije sadržane u bilo kojoj napisanoj poruci na forum.tambura.com.hr-u ili prenesene od treće strane, odgovornost su autora poruke, a ne forum.tambura.com.hr-a, osim u slučaju kada je tambura.com.hr naveden kao autor poruke. Ukoliko je pojedina poruka objavljena ili prenesena unutar forum.tambura.com.hr domene, objavljivanje poruke ni u kom slučaju ne znači da je na bilo koji način od strane forum.tambura.com.hr-a verficirana točnost, potpunost ili korisnost objavljene poruke. forum.tambura.com.hr potiče posjetitelje i članove foruma na prijavu svih poruka nepoželjnog sadržaja na adresu webmaster@tambura.com.hr. Forum nije pod stalnim nadzorom.