|
|
|
|
#1
11-10-2006, 07:29
|
||||
|
||||
Kutak za poetski trenutak
Evo danas, bolje rečeno jutros (a i dijelom noćas jer je još bio mrkli mrak kad sam krenuo iz Zaprešića), kad sam se vozio na posao doživio sam jedan od onih trenutaka kada osjetite da je "to" nešto posebno... Ne znam "to" objasniti, ali sigurno ste to doživjeli - osmijeh ili sjaj u očima lijepe djevojke, prekrasan zalazak sunca, miris cvijeća ili svježe pokošene trave u proljeće, savršeno naštimana tambura
 Uglavnom, taj trenutak me se toliko dojmio da ga moram podijeliti s vama (htjeli vi to ili ne  ).Iako je naziv teme "Kutak za poetski trenutak" i bilo bi mi drago kada bi i ostali članovi podijelili s nama neke svoje nadahnute priče ili pjesme koji u sebi sadrže reference na tamburaški (polu)svijet ovo što ću sada napisati je moj prozni pokušaj u žanru tamburaške kratke priče pod nazivom: Zora nad Zagrebom Sjedim u svojem vjernom crvenom "renolčeku" i polako se kotrljam prema svom odredištu, zgradi VIP-a na Žitnjaku gdje provodim svoje (radne) dane, iako sam tamo često samo fizički prisutan dok mi misli lutaju tko zna kamo... Pogled na digitalni sat iznad legendarnog "šarajzlin"-mjenjača - 6:52, nalazim se negdje na Slavonskoj i raspoloženje mi je sve bolje i bolje. Definitivno nisam "a morning person" i činjenica da ponekad moram ustajati u šest sati i ići na posao kad je vani mrak i hladnoća me uopće ne privlači, ali po onoj staroj "što se mora nije teško" nekako se mirim s tom realnošću. Zašto mi je raspoloženje u uzlaznoj putanji? Prozori auta su se odmaglili, temperatura se podigla, Dukati sviraju iz radija i upravo počinje.... "Pjesma rastanka"... Nevjerovatno kako te pjesma može iznenada, kada se najmanje nadaš, pogoditi... Nekad se čudim kako ljudi na gažama plaču, razbijaju čaše, grle se i ljube kada čuju neku pjesmu, ali sada sam i ja to osjetio... Glazba ima iznimnu moć i često pjesma nije samo pjesma - glazba, tekst i aranžman - nego je pjesma uspomena na neki dragi susret, drage ljudi, događaje, mjesta. Kada sam čuo "Pjesmu rastanka" srce mi je počelo jače kucati, udahnuo sam punim plućima i pronašao ljepotu u prizoru koji se otvarao pred mojim očima - vijugava rijeka crvenih "štop-lampi" na beskrajnoj koloni zaustavljenih automobila koji su Slavonskom avenijom polako gmizali prema svom odredištu, a iznad svega toga - zagrebačka zora. Dok je Majić lagano "pikao" po svom primu u drugom dijelu "Pjesme rastanka" ja sam se istovremeno divio i toj prekrasnoj melodiji i zori koja je rudila nad zagrebačkim neboderima. Sada kad se u mislima vratim na taj trenutak, čini mi se da sam vidio i puno ljepših zora s jarkijim bojama, ali ova je bila prekrasna upravo zbog te pjesme, tog soundtracka - "Pjesme rastanka"... Zašto se Hrvoje ubio...? Zašto se uopće ljudi ubijaju... Ne znam kako smo došli do te teme, ali neki dan mi je majka pričala (iako rijetko o tome priča, jer je previše bolna tema) kako joj je žao što je njen brat (moj ujak kojeg nikad nisam imao prilike upoznati) digao ruku na sebe... Baš jučer sam na televiziji slučajno "uhvatio" prilog o samoubojstvima vezano za "Dan mentalnog zdravlja" i saznao kako je Hrvatska pri vrhu liste po broju počinjenih samoubojstava i da većinu samoubojstava počinjavaju muškarci. E, da... To naše konzervativno i tradicionalno društvo ovdje pokazuje svoju ružnu stranu - "Muškarci ne plaču"... Sramota je pokazivati osjećaje... I onda se to sve skupi u nekome i umjesto da s nekim porazgovara, podijeli svoju tugu i jad i uvidi da svi problemi ovog svijeta nisu razlog da netko sebi oduzme život odluči, učini upravo to i otiđe s ovog svijeta ostavljajući tugu i nevjericu u onima koje na ovom svijetu ostavlja.
__________________
“Uz pjesmu mi se, evo, rodimo, uz pjesmu umiremo...” 
|
|
#2
11-10-2006, 15:04
|
||||
|
||||
|
pjesmu rastanka ljudi obično sviraju na kraju neke tamburaške "gaže" il kad ekipa nakon tamburaškog druženja odlazi kući.
pjesma, a posebno ta je jako dobra stvar. @Hrvoje ovo što si doživio je ono kako bi glazba trebala djelovati na ljude. baš si lijepo opisao to i došao do zaključka kako podsjeća na stvari. tako je i s npr. ljubavnim pjesmama-sjetiš se svoje bivše djevojke i emocije počnu radit svoje. al za to treba bit štimung, i još neki elementi...kao što su i tebi trebali da to otkriješ. tako sam i ja kad sam na video kazeti gledao Janiku i slušao ga kako svira. na početku vide-a je rekoa:glazba je za me bila ljubav.ljubav!" eto te riječi su me se dojmile. kakvu je on mirnoću imao, eleganciju kod sviranja, osmijeh. i meni je bilo predivno. muskarci ne plaču- ma koješta...
|
|
#3
30-10-2006, 22:28
|
||||
|
||||
|
(...)
Sumanuta svirka Tamburaši, prvi muzičari koje sam ikada vidio, uparađeni u narodne nošnje, držali su instrumente u rukama kao da su predmeti s njima ne žele nikakav dodir. Zato su im valjda visjeli u rukama kao da će im svakog trena ispasti. Najviše su me zanimali pjevači - svi su odlično pjevali, premda su gotovo svi pjevali napamet. Pavo mi je objasnio da pjevač prestaje razmišljati o pjevanju jednom kad pronađe stil koji se dopada publici, a to je uglavnom isti stil. Pjevači danas ne razmišljaju drukčije, a to je tako ljudski. No, ponekad bi naletjela i kakva internacionalna zvijezda, najčešće kakva lažna talijanska ptičica. Uglavnom su to bili šarlatani, no kako smo i Pavo i ja bili veliki poklonici talijanske kancone, taj bismo dan svejedno pamtili. Samo sam jednom čuo nekog našeg ruskog izbjeglicu da je zapjevao. Meni se učinilo kao da je sišao s pameti, a Pavo je rekao da se on to razbolio od nostalgije pa smo nijemo slušali melodije surovih i nježnih osjećaja. Jednom se jedan ciganski violinist otrgnuo iz zagrljaja orkestra i počeo sumanuto svirati. To me se jako dojmilo, nisam znao da za to već postoji i posebno ime, ali već sam poželio da i sam znam tako svirati. Tamburaši nisu bili neki virtouzi, ali se šef orkestra, legendarni primaš Atilla, ipak nervirao kad bi griješili. - Ja to ne razumem! - šaputao je promuklim glasom Atilla. - Isto snage trošiš kad sviraš točan i kad sviraš pogrešan ton! Pa reci, majku mu, zašto onda sviraš pogrešan! Jednom, kad još nikoga nije bilo u restoranu, Pavo je doviknuo Atilli. - Pusti malog da pjeva! I ja sam stvarno otpjevao dvije, tri starogradske. Atilla, zdepast i star, sjeo je na rub stolice i nervozno cupkao nogom. Kad sam završio, rekao je: - Ne volim kad mi deca i popovi pevaju u restoranu. Atilla je bio u pravu, bilo je samo pitanje vremena kad će neka dobra duša dojaviti u centralu da Pavo i ja pjevamo i sviramo po birtijama i krčmama u Đakovštini. Te fatalne noći, kad su svirali mađarski Cigani Lakatosi, shvatio sam što je muzika. Nije mi palo na pamet da se može tako svirati. Isuse, u kakvo moćno oružje se pretvaraju violina, gitara i harmonika u pravim rukama. Cigani su te noći svirali kao da su pali s neba. Zidovi su se zapalili od muzike. U krčmi je grmjelo i sijevalo. Pijana, razblažena lica sjala su u nekom tek pronađenom zajedništvu, grlila su se, ljubila i plakala u isto vrijeme. Nikad nisam ni pomislio da muzika ima takvu moć. (...) Odlomak iz romana Sat pjevanja Nenada Rizvanovića
__________________
“Uz pjesmu mi se, evo, rodimo, uz pjesmu umiremo...”
|
|
#4
05-11-2006, 12:52
|
||||
|
||||
|
Čovjek koji je pravio tambure
Čovjek zaista svašta pronađe na internetu... Tako sam na blogu http://nebeski_dvori.mojblog.hr pronašao zanimljivu i lijepu priču o majstoru Gezi pa tko ima čitalačkih afiniteta neka malo pročita (ne znam jel' sve istinito ili je i fikcija, ali vrijedi pročitati)...
http://nebeski_dvori.mojblog.hr/permalink.aspx?id=74219
__________________
“Uz pjesmu mi se, evo, rodimo, uz pjesmu umiremo...”
|
|
#5
05-11-2006, 22:09
|
|||
|
|||
|
Quote:
Većinom je sve istina,prijatelju...Geza je upravo onakav kakvim sam ga opisao i nažalost na kraju je umro nepunih šest mjeseci od kada mu se žena objesila.Malo sam ja sve to uljepšao gotovo lirski ali likovi su istiniti.Lijep pozdrav iz Valpova i hvala na čitanju
|
|
#7
05-11-2006, 23:34
|
||||
|
||||
|
Quote:
Što se tiče ovog tragičnog kraja... 
__________________
“Uz pjesmu mi se, evo, rodimo, uz pjesmu umiremo...”
|
|
#8
07-11-2006, 22:29
|
||||
|
||||
|
Quote:
do čitanja. 
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
|
 |
|
|
Hibridni Mod
