|
|
#1
01-06-2009, 14:30
|
|||
|
|||
Stari tamburaši...
Evo ja na poslu, pa normalno da niš ne delam, pa bum malo pisal kaj mi je palo na pamet...
 Zanima me jel mislite da su tamburaši kaj drugačiji od ostalih "muzičara", tj. jel mislite da tamburaški život ima razlike od ostalih boema... Mislim, jel jazzeri poslje gaže zaružiju i spiskaju cjelu platu na pijaču? Kaj bi rekli, po čemu su tamburaši tak posebni, kak svi veliju da jesu? I jel uopće ima još starih baš tamburaša? Kak Bogy veli: "Sve je manje dobrih tamburaša..." Navek su tamburaši bili siromaki, veseljaki i navek su samo tamburali, bili pošteni ljudi rado prihvačeni u svakom društvu. Mužikaše nisi nikad trebal zvati na feštu (imendan, rođendan, majmunovo) nek su sami došli... barem u mojem kraju. Danas je pola tamburaša inžinjera i većini je svirka samo neki alternativni izvor zarade i to delaju samo zbog penez... U markuševcu još postoje "pravi" tamburaši koje većina pozna, koji još uvijek živiju od tambure i s tamburom... Jel vam se čini da polako nastaje evolucija u tamburašima...? Moderni tamburaš ?!? 
__________________
"Dobar muzičar nije onaj koji zna kad odsvirati koju notu... nego onaj koji zna kad notu ne treba odsvirati" 
|
|
#2
01-06-2009, 19:03
|
||||
|
||||
|
znaš kad su se stari braća Justin Josip i Franjo posvađali između dviju pjesama?
F: prdonja stari kaj to lupaš bezveze J: sram te bilo F.sramota! J: naštimaj si tu mandolinu već jednom! Tamburaš jedan! 
__________________
BOLJE LIČAN NEGO DVOLIČAN
|
|
#3
01-06-2009, 20:09
|
||||
|
||||
|
Quote:
1. svi smo mi posebni... 2. tko danas ne spiska svu placu kad ode na jedno pice... druga stvar je sto se danas sa placom ne mozes ni posteno napit' 3. svaka cast onom tko danas uspijeva zivjet kao samo tamburas, svirac ili opcenito vise, bilo koje struke, a da nema nista sastrane... 4. s obzirom da su stari zivjeli onako, a mi zivimo ovako, rekao bi da evolucija se nastavlja... Isto kao sto vrijeme prolazi, nacin zivota (i sviranja) se mijenja... ne treba zato podcijenjivati danasnje tamburase usporedujuci ih sa starim... Moja baba uvijek kaze da je lako nama mladima jer sve imamo... A onda ja popizdim i pozelim da ona godinu dana zivi u mom vremenu a da ja malo idem sa kravama na livadu... pa da vidimo tko bi duze izdrzao... Isto tako je sa tamburom.... Ima previse tamburasa danas... Dobrih i losih... a tempo razvoja glazbe i kretanja prema krajnostima (naspram onih vremena) je strasan... Ne treba uopce usporedivati to... Ali to je samo moje misljenje
|
|
#4
01-06-2009, 20:39
|
||||
|
||||
|
lapsus...
Quote:
 ...EDIT: Slušam ja njih od 1987me... 
__________________
 Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#5
01-06-2009, 20:41
|
||||
|
||||
|
braća Justin
jedan mnogo lep članak...ne može da se linkuje...copy/paste...iz "Jutarnjeg"
Mi nismo nikad niš govorili, mi smo samo svirali, kažu braća Justin... Odabrao sam nezgodan kafić. "Tu, preko puta, počeo sam svirati kod željeznih vrata, davne 1946. ", govori mi Ivica Justin nadimkom Nifty. Sjedimo u bivšoj Kožarskoj ulici, u Kaptol centru. Malo dalje, u Tkalčićevoj, nalazi se kuća u kojoj se sugovornik rodio i odrastao s mlađim bratom Franjom zvanim Kobac. Ali, nije dugo svirao niti se zajedno s dečkima smatrao dijelom "Zagrebačkih trubadura". Skidao je s radija, i od kojekuda, talijanske i američke uspješnice pa je 1948. zbog njih završio u zatvoru. Tinejdžer iz Tkalče završio je, tako reći, “na otvorenju Kajzerice”, tamošnjeg logora. Pregrmio je Oznu i vratio se svirki. Morao je pomagati mami i mlađem bratu nakon prerane očeve smrti. Svirao je, zatim, na Tuškancu, kod Jurjevskog groblja, na otvorenom. "Ulovil sam se u grif sa životom, no tata je bio 500 puta bolji od mene", kaže Justin. Umro je 1947., u 50. godini. Baš su tata i stric Justin - a zvali su se također Ivan i Franjo - formirali prvu braću Justin, prije Prvog svjetskog rata. "Svirali su na Ciglani 17, što je danas Klaićeva ulica." Tata Justin je bio, zapravo, mašin-zicer na linotipu. Od žalosti, “da pobegne”, Ivica je počeo harmonizirati. Mlađi brat Franjo mu se pridružio. Njih su dvojica do danas postali zagrebačka legenda poznata kao braća Justin. "Mi nismo nikad niš govorili, mi smo samo svirali", veli Justin. Snimili su četiri ploče sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem (Vječne melodije), te još tri nosača zvuka s neprežaljenim pjevačem Jožom Burićem. (Prije njega s braćom je pjevao Turido Pauš.) Ali nit su braća imala rado ploče, nit su im one uzvratile radošću. Njihov se život, zapravo, odvijao po restoranima i lokalima Zagreba i okolice. Oni su bili i ostali sinonim gradske, purgerske pjesme. Često voljeni i odbačeni baš kao što su bili ili jesu sami Zagrepčani u svome gradu. Pokušavamo nabrojati restorane i lokale u kojima su svirala braća Justin. Iz popisa imena izvire itinerer jednog veselog Zagreba koji danas više ne postoji. Bošnir iznad Puntijarke, Crveni lajbek, Kod Pere Ustaše, Kod Fadila u Trnju - ma gdje nisu bili: “U Samoboru, kod Suhine u Podsusedu, kod Debelog Martina dok su živeli purgeri kojih više nema, koji su znali kaj je muzika. Sve smo to svirali.” Tradiciju koju je počeo tata Justin, tipograf, a koju su utvrdili braća Justin, danas nastavlja jedan od 16-ero unučadi Ivice Justina - Martin. "On je sjajan gitarist, genijalan", veli ponosni djed. U međuvremenu je Ivica-Nifty (r. 1929.) postao i ostao u nas jedinstveni tekstopisac. Naime, on je pravio prepjeve njemačkih i talijanskih šlagera, koji su praktično samosvojni. Nije ga bilo briga za original, brinuo je da tekst pristaje uz njegovu gitaru, bratovu mandolinu i uz Jožin glas. Zato Niftyjevi tekstovi, koji su nastali nekako za silu, kada Nobika (Norbert Neugebauer) ili Mario (Kinel) nisu imali vremena, odslikavaju gotovo pola stoljeća hrvatske stvarnosti. U njih je utisnut šatrovački govor ili sleng koji se danas više ne govori, kojega praktično nema tko govoriti. Kada su svi brisali preko granice, bježao je i Nifty. S Burićem je 1965. došel do Pariza, i vratil se doma. "Da se rodim sa sluhom, uvijek bih isto nastupil i živel, bez obzira na sva sranja. Ne bih se menjal za ništ i ne bih rado opet imal dvadeset let", veli Justin. Inače, pohađao je u Drugoj muškoj gimnaziji isti razred s Jimmyjem Stanićem, Krešimirom Šipušem, Ozrenom Depolom i drugim glazbenicima. Brat Franjo polazio je Trgovačku akademiju. Ako me pak pitate zašto nisam razgovarao i s Franjom, odnosno s obojicom braće, odgovor je jednostavan. To nije bilo moguće. Oni danas ne razgovaraju, ali ipak sviraju zajedno s kontrabasistom Viktorom Pavićem, i to u lokalu Medvednica na početku Bukovačke. Dok im jezici šute, njihovi prsti rade i slažu se kao u jednom holivudskom filmu o braći klaviristima. Napokon, poslije svega ostaje samo muzika. Kao prethodnika braće Justin spominjem Vlahu Paljetka. Ivica ga je slušao kao dijete, odlazio je na matineje u nedaleku Ilicu 31 (danas Kerempuh): "Sam se pratil." Paljetka je naslijedio jedan Kukuljević-Sakcinski, koji je sve to odlučio prodati. Tako je Nifty uzeo u ruke Paljetkovu gitaru i zasvirao. "Bila je lagana k’o pero, bile su to žice po kojima je on išel s prstima", govori o sviranju “Marijane” na gitari njena tvorca. To je bila za Justina, i rekao bih za sve Justine, sveta stvar koja se dogodila prije točno tri desetljeća. Melodija je prešla s ruku začinjavca u ruke nasljednika. "Ja sviram sebi, biram program. Ne zanimaju me nofci na čelu", objašnjava mi Justin otklon od komercijalnijih oblika muziciranja. Već prema vlastitom raspoloženju, svira za publiku, ali prvenstveno svira sebi. "I zato nisam zaradil ništ osim gaže", dodaje. Sjeća se turneje po SSSR-u daleke 1963. kada se zarađivala gomila rubalja. A onda se vraća na stotinu svadbi, imendana ili rođendana, na stotinu nastupa po staračkim domovima, besplatnim, i zaboravlja pomnožiti svaku svirku s mnoštvom ljudi koji su uživali u, reći ću, zagrebačkoj građanskoj pjesmi, kojima su braća Justin donijela radost i ma kako sitnu, ali ljudsku sreću. "Jedanput smo se vraćali iz jednog staračkog doma. Nosili smo instrumente. Kad stane mrtvački auto i uzme nas", prisjetio se Justin i nasmijao. Muzičku naobrazbu stekao je u Gundulićevoj, i na Tuškancu, gdje su nekoć bile muzičke škole. Prije nekoliko godine napisao je tekst za Rukavinin "Zagrebački blues", a skladba se našla na Zagrebačkom festivalu šansone. Na tekstu je dugo radio, kao i inače. "Neću da mi k’o mušica u oko doleti kriva riječ". Ništa nismo rekli o publici koja ih je dolazila slušati u nebrojene lokale. "1945., preko noći, to više nije bio Zagreb. Došli su drugi ljudi, nakon 10-20 godina poprimili su puno toga, ali imali su kompleks. Nisi ti Zagrepčan i ne buš nikad. K’o je preživel otišel je u celofan i 90. glavu gural van da pokaže da ih još ima, da nisu nestali. Bil sam preko 20 put u Lisinskom, nemam tremu pa gledam publiku", priča Nifty Justin. No kako su se braća snašla tijekom Domovinskog rata i prihvatila nove promjene? "Bili smo pozvani na proslavu Tigrova, koje izuzetno cijenim. Ali mi tu ne pašemo, to su čisto drugi ljudi. Nitko nije trzal na naše sviranje i pjevanje. A kad su počeli ono svoje (gange), mi smo otišli van, kaj bumo kvarili njihovu zabavu", veli. I nema potrebe pretvoriti ovaj mali doživljaj u neku širu priču koja nam se, možda svima, događa na neki drugi način. Muzika je njegov svjetonazor, to je njegov život. "Bez nje me danas ne bi ni bilo", veli ovaj sjajni gitarist, tekstopisac - ukupno je napisao oko 300 tekstova - i skladatelj. Nije sve u nofcima, dodaje. "Najveći nam je hendikep kaj danas nemamo pjevača." Ne možemo mimoići Grand Slam, lokal u Vlaškoj u kome su braća Justin, s pjevačem Burićem, svirali gotovo dvadeset godina (1986. -2005.). "Tamo je dolazila kulturna publika, vrhnje grada. Bila je to rupa nad rupama, ali imala je dušu", prisjetio se Ivica Justin. Kako se odnosio prema Franji? "Ja sam njega tukel i za uho vukel kad je sviral krive note." Braća Justin i dalje rade. Svirali su i prošli petak. (Njihova se ploča iz 1987. zove - "Jedne noći bijaše petak".) Ivicu Niftyja kod kuće, osim obitelji, čeka 950 stranica uspomena. Još radi na njima i ne želi ih pokazivati. Možda jednog dana ...  
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#6
01-06-2009, 23:53
|
||||
|
||||
|
E moj Gigi..........
Quote:
Neznam zasto stalno usporedivas da "dobri tamburasi" su oni koji su pijanci ,boemi,propalice itd..... Sviranje za lovu ,mislim da si ti bil taj u bendu koji je cvilil uvjek za lovu zakaj je tak slabo pogodjeno dal se bude dalo kaj za benzin i tak dalje .......a gore navedeno si nekak drugacije napisal ili se ti mjenjas kak vjetar puse.
|
|
#9
03-06-2009, 21:29
|
||||
|
||||
|
Quote:
__________________
I ponovo da se rodim, ja bi opet isti bio, pjevao bi kad zaboli www.ts-legolas.com
|
|
#10
06-06-2009, 08:07
|
||||
|
||||
|
o Miletu Nikoliću
...zanimljiv i poduži članak....iz građanskog lista (NS)
http://www.gradjanski.rs/prikazZaSta...DStranica=9510
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
 |
|
|
14
Linearni Mod
