#1
|
||||
|
||||
u sjecanje na Janiku
evo prenosim sa jednog foruma koji se izgubio u google-u.
Čovek koji je svirao i carevima Anton Eberst se posvetio muzici, pedagoškom radu, osnivanju novih ansambala i orkestara. U Novom Sadu se njegovo ime izgovara s poštovanjem, a on se često seća druženja sa proslavljenim tamburašem Janikom Balažom Sa muzičarima je gostovao širom sveta. Jednom su putovali na Međunarodni festival narodne muzike u Minhenu. Ostali orkestri ulickani, opremljeni, ispred njih kao pod konac poređane note. Samo ispred naših nema nota. - Voditelju je to bilo neobično pa je prišao i pita gde su nam note - smeje se Anton Eberst, pokazujući fotografije iz toga doba. - U orkestru smo imali basistu sa nadimkom Crni Steva. Voleo je da se ističe, i uvek bi se gurao ispred nas. I kad je voditelj to pitao, a on prosto dotrči do mikrofona. Znao je ponešto nemački pa će koliko ga grlo nosi: "Nema note, uvo, uvo...", pokazujući kako smo talentovani za muziku. U sali najpre tajac, a onda dugotrajan aplauz. Kao vrstan muzičar, pedagog, muzički urednik i pisac Anton se godinama družio sa proslavljenim tamburašem, šefom orkestra "Osam tamburaša" Jovanom Janikom Balažom. Veliki umetnik i veliki čovek. Svirao je kraljevima i carevima, na dvorovima, u pariskoj "Olimpiji", ali mu je najdraže bilo da nastupa na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu se osećao kao kod kuće. - U to vreme, a ono je za mnogo šta pa i za muziku bilo baš zlatno, u Novom Sadu su gostovali vrhunski svetski muzičari - nastavlja priču Anton, zagledan u obrise Fruške gore iz svog stana na Bulevaru oslobođenja. - Dođe nam, tako, u goste jednom prilikom slavni violinista David Ojstrah. Održi koncert, pa posle krenemo na večeru, na tvrđavu, gde je svirao Janika. Slavnom muzičaru ništa nisu govorili o Janikinom muziciranju. On se, razumljivo, oduševio monumentalnim zdanjem i dobrom hranom, a onda je trebalo da nastupi proslavljeni koncertmajstor. - Diskretno pozovem Janiku i objasnim ko je za našim stolom - nastavlja sećanja. - Kažem mu: "Brate, sviraj kao nikad dosad, da ostane zapanjen lepotom zvuka tvoje tambure". On se lagano nakloni i ode do orkestra. Najpre je krenuo sa pesmama, a onda je tamburica prosto letela u njegovim rukama. Vidim, Ojstrah ne može da dođe sebi od oduševljenja. Sluša ga otvoreniih usta. Ni reč da prozbori. Zašto je zaboravljen? Kad je Janika završio muziciranje, proslavljeni maestro je poskočio sa stolice i prosto jurnuo ka njemu. Počeo je da ga grli i ljubi, da viče: "On je virtuoz! On je pravi virtuoz!" Posle se malo pribrao i vratio za sto gde su sedeli domaćini. Još nije mogao da se načudi zbog onog što je čuo i video. - Pogledajte ove moje tanke prste - pokazivao je maestro Ojstrah onima koji su sedeli sa njim. - Sve mogu njima da sviram. A pogledajte njegove prste: dva moja kao jedan njegov. I to na tako malom instrumentu. O, Bože, pa to nema nigde na svetu. Kao prvi čovek umetničke produkcije Radio Novog Sada Anton je slavnog tamburaša oslobodio dolaska na probe. Pojedinci su zbog toga negodovali. - Naljutim se jednog dana zbog takvih priča i govorkanja, povisim glas, pa svima saspem u lice: "Janika je toliko zaslužan za ovaj grad i za muziku da do kraja života više ne mora da svira. A dolaziće na snimanja samo kad se ja sa njim dogovorim". Tako je i bilo. Čuveni primaš je umro 1988. i danas nema beleg u Novom Sadu. Čak ni jedna ulica ne nosi njegovo ime. - Tužno, ali istinito - duboko uzdahnu naš sagovornik. - Takav smo, izgleda, narod. Najbolje ljude ponekad brzo zaboravljamo. Sa suprugom Jolan Budai-Eberst često prelistava mnoštvo albuma s fotografijama i novinskim isečcima. Bogat život, plodno stvaralaštvo. Ponosan je zbog toga, ali kako vreme odmiče nastoji da sećanja pretoči u publikacije, knjige, emisije. Da se muzički opus nekadašnjeg Novog Sada nikad ne zaboravi. Vojislav STEVANČEV slika 1. Zvonko Bogdan i Janika Balaž, na Petrovaradinu na samom početku njihove saradnje, 1972. godine slika 2. Na jednoj lovačkoj zabavi. Na slici s leva: Jančika Kormanjoš, Zvonko Bogdan i Janika Balaž slika 3. Tamburaški orkestar Janike Balaža na Petrovaradinskoj tvrđavi (1972). S leva na desno, u prvom redu: Cveta Sladić - Čiča -A basprim, Janika Balaž - prim, Joška Kovač - A basprim; u drugom redu: Ivan Nikolić - E basprim, Momčilo Nikolić - čelo, Zvonko Bogdan, Stevan Kormanjoš - Pišta - kontra, Ivan Dimić - E basprim i Steva Nikolić - bas slika 4. Sa otvaranja kafane "Fijaker stari" u Somboru 1975. p.s. treba ipak naglasiti da su mu podigli spomenik u prirodnoj velicini. Last edited by marek; 02-05-2006 at 19:06. |
#2
|
||||
|
||||
također jako interesantno štivo na
http://www.eurotok.com/legende/janik...nika_balaz.htm |
#3
|
||||
|
||||
Quote:
http://www.svita.net/janika.htm
__________________
"Tamburu mi prodo Cigan, slatkorečiv i prefrigan... čukununuk prosjaka i begova... omakne se prst na struni, nesretna me pesma zbuni... ne znam dal je moja ili njegova..." www.svita.net |
#4
|
||||
|
||||
ima li netko informacija o janikinim sinovima?
dal se aktivno bave glazbom? |
Opcije Teme | |
Način Prikaza | |
|
|