|
|
|||||||
| Registracija | FAQ | Lista Članova | Social Groups | Kalendar | Pretraga | Današnji Postovi | Označi Sve Forume Kao Pročitane |
 |
|
|
Opcije Teme | Način Prikaza |
|
#21
07-07-2009, 10:51
|
|||
|
|||
Quote:
 !!!.....mislim, ako nisi skužio, doduše i mi smo malo ošli široko al u namjeri da neko napiše nešto vezano za povijest i malo to argumentira ako ima šta...al neću bit zločest pa sad brisat ovaj post i to je svakako važna informacija pa koga zanima nek pročita....
|
|
#22
07-07-2009, 11:17
|
||||
|
||||
|
blizu...blizzze...
evo...mozda ovaj link ima neke veze sa vezom s Madjarima...al ...slabo divanim Madzarski...
  uporedite rozetu ove mandoline sa dosta rozeta tambura iz knjige Bajski Tamburasi iz 1962...tu je negde tema...isti rad U toku je izlozba, pa Prostrume, Tibore, i , sto da ne, Erno, ako biste bili ljubazni da nam prevedete (prepevate) sustinu...google translate to malo nebulozno radi...  EDIT Készítője, Scheib Márton 1877-ben született Szabadkán...graditelj Seib Marton (vidakovicev imenjak...) iz 1877...i ima neke veze sa Suboticom... http://www.muzeum.bacskiskun.hu/html...1/kk090421.htm EDIT ...a tu je i HU wikipedia link o tamburi, svaka im cast! http://hu.wikipedia.org/wiki/Tambura
__________________
 Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#23
07-07-2009, 11:25
|
||||
|
||||
|
Quote:
upravo ovdje dolazimo do spoznaje da je razvoj tambura iz dvoglasnih u 3 i 4 glasne, usavršavanje vrata i korpusa ustvari bilo posljedica repertoarskih zahtjeva. jbg, na gajdama nemereš odsvirati šlager, jesen stiže, ariju iz nekakve leharove operete ili tadašnji mega-hit tužna je nedjelja... trebalo je imati nekakav instrument koji će moći svirati i operete i klasiku i narodnu muziku s jedne, a opet biti dovoljno "narodski" i mnogima prihvatljiv s druge strane. tambura je bila to rješenje... (ako cijela priča ode predaleko od teme, može se staviti u novu temu ili neku postojeću, gdje paše, a ovdje ostaviti postove vezane za raaba.)
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit Last edited by _maestro_; 07-07-2009 at 11:27.
|
|
#24
07-07-2009, 12:15
|
|||
|
|||
|
Narodna svirka i tamburaška banda u ameriki
...bilo bi jako lijepo da se dođe do zapisa ili prijevoda mađarskih arhiva, pa napravimo posebnu temu ili slično o tragovima tambure...indikativno je da su Mađari puno toga napravili za tamburu, mađarski glazbalari pogotovo...nekako proučavajuć malo arhive naišao sam na dva datuma odnosno godine koje dosta slikovito prikazuju tadašnji život 1886 i 1890...uglavnom pišu te (1886.) da je malo tko uopće mislio da će tambura izborit svoje mjesto u "narodu" -kažu novine još prije dvadestak (znači 1860tih) godina, gajde su prevladavale kod bunjevaca na njihovim veseljima, svatovima itd. a danas eto tambura žari i pali (1886.) .Dalje 1890 piše se kao zanimljivost da PRVA tamburaška banda Piroša Joške putuje u ameriku. Po uskličniku i upitniku na kraju članka dao bih naslutit da je autora malo prala ljubomora na dotične (al to je moje subjektvno mišljenje) i tako....zanimljiva građa...
1886.     1890. 
|
|
#25
07-07-2009, 12:15
|
||||
|
||||
|
tambura s leptirom
ako sam već pozvan na ples...
ovo sam preveo na brzake, sorry zbog grešaka. Tambura s leptirom Prošle godine nam je uspjelo s pomoću Zavoda za kulturu za Muzej Istvan Türr kupiti umjetnicki ukrašenu, prekrasnu tamburu. Tambura spada u obitelj lauta, s dugačkim vratom, indijskog podrijetla. U raznim oblicima se proširila (od 2 do 12 žica) u Albaniji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Srbiji i u južnoj Mađarskoj. Na početku je bila kao gajde solo instrument za pratnju pjevača (samica), a u 19. st prema ciganskim gudačima osnovali su se tamburaški orkestri. Jedinstvenost ove tambure to daje, što se u njoj ispunjava sve znanje dotičnog majstora. Graditelj Scheib Marton rodio se 1877. g. u Subotici. Za vrijeme prvog svjetskog rata otselio se u Aljmaš (Bacsalmas), i na kraju se u Baji udomaćio, gdje je i umro 1961. Za njegovo ime se veže A basprim u obliku kruške s 8 žica, koje se proširilo u sjevernoj Bačkoj, u okolici Baje. Volly Istvan u svojoj knjizi (Bajski tamburasi) kratko pise o majstoru. Kaze da je bio stolar. Neko vrijeme je radio u u tvornici intsrumenata u Budimpešti, da bi se 1920. g. konačno vratio u Baju, gdje se bavio isključivo s gradnjom tambura. U ovaj instrument je stavio svoju naljepnicu, na kojoj ovo piše: Napravio Scheib Marton graditelj instrumeneta, Baja, Rozsa u. 21. Na žalost godina proizvodnje nije označena…ali prema izložbi o tamburama (Baja) ovaj lijepi primjerak je izrađen otpr. na kraju 1930-ih g. Nakon ovoga slijedi opis materijala (vrat, bokovi, glasnjača, rozeta itd.)
__________________
"Glazba ispire prašinu svakodnevice sa duše"
|
|
#27
07-07-2009, 13:49
|
||||
|
||||
|
primas
Hvala na prevodu, Andras!!!
Quote:
...ko u pesmi " Na Kraj Sela, kuca mala, violina tiho svira, mladi primas svake noci...itd..."
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#30
07-07-2009, 15:56
|
||||
|
||||
|
ukratko
Quote:
Iako sam sa stručnog gledišta najmanje adekvatan da bilo šta dodajem, nešto ću ipak pokušati. kao prvo, smatram da ima neke logike u hipotezi maestra, da je negde (možda) postojala neka komisija u nekom velegradu. Npr. u Budimpešti. Polazim od logike, da sam po sebi što je Adam Kudlik odradio neko vreme u fabrici cimbaloma Shunda, nije dovoljno da tek tako otvorio radnju. A činjenica je, da već 1889 god. na venčanom listu jasno stoji, da je on izradjivač muz. instrumenata. (Vidi venčani list A. K. na posti Kudlik). Možda i nije tako važno, ali bi spomenuo podatak iz memoara moje majke. Naime tamo jasno stoji, da su najbolji kupci kod Adama bili bunjevci. I još nešto što sa sigurnošću mogu tvrditi. Do raspada Austrougarske (1918) najbolji biznis za Adama značila izrada cimbaloma. A posle toga više nije radio ni jedan komad! Iz jednostavnog razloga što interesovanje za cimabolima prestala, a naglo porasla za tamburama.
|
|
#31
07-07-2009, 18:30
|
||||
|
||||
|
Quote:
__________________
pokazi mi staze njene prolaze skrivene. da je nadjem i upitam dal'misli na mene.
|
|
#32
07-07-2009, 20:39
|
||||
|
||||
|
mašinice
Quote:
Nekoliko reči na temu: Mašinice Karlu Kudliku 1950-ih godina nestale zalihe mašinica, pa se obratio mome bratu, koji je bio mehaničar. Moj brat je pihvatio izazov, pa je napravio odgovarajuće alate. U početku je radio mašinice za basprimove, a kasnije (postepeno) za sve instrumente. I ja sam radio kod njega kao mladić, da bi zaradio džeparac. Kad je zadovoljio Kudlikove, mašinice na veliko prodavao firmi "Prosveta" Beograd. Ko bi znao, oni kome sve prodavali? Prema tome bilo kakva identifikacija na osnovu mašinice, nesigurna. Last edited by Vedran; 08-07-2009 at 14:17.
|
|
#33
08-07-2009, 13:15
|
||||
|
||||
|
Quote:
ja sam pokušao gledati na te mašinice na neki indirektni način: ipak su postojala neka specifična tehnološka pa i dizajnerska rješenja prema kojima bismo mogli zaključiti ponešto o vremenu iz kojega su te mašinice. jasno je da mogućnost greške postoji, bitno veća nego kod određivanja starosti tambure prema drugim karakteristikama. mašinice bi mogle poslužiti kao dopunski a nikako glavni element po kojemu donosimo zaključke o nekoj tamburi.
__________________
U meni trepti panonska duša i volim svojih didova svit
|
|
#34
10-07-2009, 10:00
|
||||
|
||||
|
Oglas 1910.
Taj oglas je iz jednog posebnog izdanja u Pečuhu iz 1910.
Privitak 4105
__________________
"Glazba ispire prašinu svakodnevice sa duše" Last edited by prostrum; 17-02-2010 at 18:12.
|
|
#35
10-07-2009, 11:07
|
||||
|
||||
|
a ova razglednica se prodaje u Sloveniji na Bolhi (1911)
Privitak 4106
__________________
"Glazba ispire prašinu svakodnevice sa duše" Last edited by prostrum; 17-02-2010 at 18:12.
|
|
#36
18-07-2009, 14:02
|
|||
|
|||
|
Adam Dencinger i davna 1895. i 1896. godina u Novom Sadu
Evo slučajno naletih na pomenutog "proizvođača" kako oglašavanje veli, a zanimljivo je da u ponudi ima i tamburice, osobno nikad nisam vidio njegov instrument pa ako netko ima...
   Zanimljivo je da majstor u početku (Dunavska ulica 24. - vjerovatno kuća majstora) prodaje instrumente iz avlije , (šala,prilaz je iz avlije vjerovatno) a po zadnjem oglasu iz 1896. majstor mjenja adresu u dunavsku ulicu br. 17 a u međuvremenu je bio i na br. 30. Vjerovatno je tamo bio nekakav dućan ili radnja, a po veličini oglasa (preko cijele jedne stanice) da se naslutiti da je dobro poslovao. E sad dal je u kratkom vremenu biznis procveto il su ga jednostavno selili, ko zna....Uglavnom još jedan majstor, slabo poznat, a bavio se i tamburom....doduše pretpostavljam da je bio poznatiji za violine....
|
|
#37
19-07-2009, 18:32
|
||||
|
||||
|
Dr.sc. SLAVKO JANKOVIC
Dr.sc. SLAVKO JANKOVIC, glazbenik, sudac, sportaš, muzikolog, ucenik. Roden
je 1. sijecnja 1897. u Novim Mikanovcima, voljom seoskog župnika. Pucku školu završio u Cerni 1907., školovali ga djed i baka jer mu se majka preudala. Klasicnu gimnaziju je pohadao u Vinkovcima od 1907. do 1915. Studirao je pravo u Zagrebu. Zbog rata i «španjolske gripe» više boravio u Vinkovcima nego u Zagrebu. Kako je kao djecak, gimnazijalac i student volio igrati nogomet, dao je ideju tadašnjim gradskim ocima za osnivanje HGŽK «Cibalia» (1919.). Bio je prvi kapetan i stalni igrac, odigrao je 50-ak nogometnih utakmica za «Cibaliu». Osnivac je Šahovskog kluba Vinkovci i prvi predsjednik kluba. Pravo je završio 1921. u Zagrebu. Stjecajem okolnosti nije mobiliziran u Prvi svjetski rat, a i slucajno je izbjegao služenje starojugoslavenske vojske. Radio je dugo vremena u Vinkovcima kao sudac. U to je vrijeme pokretao sveukupnu kulturnu i sportsku aktivnost u gradu. Bavio se glumom, režijom, vodio je pjevacke i tamburaške zborove (HPGD «M.A. Relkovic»), pisao humoristicke clanke i pjesme, objavio jednu dramu, tri knjige «Šokackih pismica»,14 ali je najviše dao kao muzikolog. Sakupio je oko dvadeset tisuca dvostiha, komponirao skladbe na temelju izvornog narodnog melosa, a proslavio se kao autor «Svatovca» ili «Slavonskog becarca» (danas svima poznati svatovski becarac) koji je izveden u završnoj slici njegovog dramskog komada »Generalna proba« 1932. u Vinkovcima. Tijekom službovanja kao sudac premještan od strane vlasti iz Vinkovaca u Pregradu, kod Zagreba, potom u druge službe gradskog poglavarstva Zagreba (1946.). Bio je i nastavnika tamburanja na uciteljskoj i Višoj pedagoškoj školi. Umirovljen je 1959. Dobio je Nagradu AVNOJ-a15 1970. za svoj muzikološki rad. Kaže da je preturio pet careva – kraljeva, ali ga, na žalost, nisu poznavali. Imao je više izuma. Poznate su Jankoviceve tambure koje su danas u uporabi i Šuplje šahovske figure koje nisu u uporabi, te Becarac kao zapis kojeg danas svi pjevamo u svatovima i drugim prigodama. Kao umirovljenik živio je u Zagrebu i na moru, dolazio u Vinkovce od prvih «Vinkovackih jeseni», obilazio je stare prijatelje. Rado se sjecao svojih gimnazijskih dana. Umro je u Delnicama 29. lipnja 1971. godine. JOSIP ŠARCEVIC, prof. POZNATI UCENICI I PROFESORI VINKOVACKE GIMNAZIJE
__________________
Ko pjeva, zlo ne misli, a ko misli, nije mu do pjesme!
|
|
#38
10-10-2009, 08:05
|
||||
|
||||
|
Pera Ilić, Marko Nešić i Isidor Bajić
Iz izdanja "Žice tamburice 2", Saveza muzičkih društava Vojvodine, Novi Sad 1985.god
perailic.JPG markonesic.JPG isidorbajic.JPG izvinte na kvalitetu, nemož bolje...
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#39
24-10-2009, 21:43
|
||||
|
||||
|
Intervju sa Stipanom Jaramazovićem...
...iz časopisa "Hrvatska riječ" prenosim ovde...
Pola stoljeća s tamburom u ruci Željka Vukov 07. Kolovoz 2009. Često me ljudi pitaju tko će me naslijediti. Ne znam, niti ću znati. Nesvjesno čovjek svog nasljednika zamišlja kao sebe samoga, a s obzirom da nema dva ista čovjeka onda ne mogu niti zamisliti svog nasljednika. Onako kako ja radim vjerojatno neće više nitko, što ne znači da taj netko neće možda bolje i više uraditi nego što sam ja uradio. Neka bude bilo tko, samo neka voli tamburu i neka to radi svim srcem. S inonim za Subotički tamburaški orkestar, kao i za tamburašku glazbu u Subotici i šire, zasigurno je ime Stipana Jaramazovića. Kvalitetna tamburaška glazba, dobro postavljena tehnika sviranja i izuzetan ton sastavni je dio njegova rada. U spomenutih pedeset godina nije Jaramazović samo svirao, nego je učio i svoje znanje dijelio mlađim naraštajima, kako bi izgradio budućnost za tamburu na ovim prostorima. Činjenicu da je Stipan Jaramazović često bio više od učitelja tambure, ipak znaju samo tamburaši. Vi ste mnogima usadili ljubav prema tamburaškoj glazbi. Tko je vama prenio ovu vrstu glazbe? Imao sam sreću biti učenikom nastavnika fizičkog odgoja Antuna Katančića, koji bi nam na početku sata puštao tamburašku glazbu. On sam je bio veliki ljubitelj tamburaša. Imao je stari magnetofon, što je u to vrijeme bilo pravo čudo i tada bi nam 2-3 minute pustio da slušamo tamburaše. Dobro se sjećam, bio je siječanj, početak drugog polugodišta u školi, 1959. godine, kada je nastavnik Katančić kazao kako je organiziran upis u školu sviranja na tamburi, pa tko želi može se upisati. On je to prenio učenicima svih razreda i nas se skupilo oko 100. Upisali smo se u OKUD »Mladost«, kod čika Laze Malagurskog, kako bismo učili svirati. Nitko od nas naravno nije imao tamburu, ali smo svi željeli svirati i tamo smo prvi put konkretno sreli taj instrument. Jeste li tamburu zavoljeli u školi, ili se ta ljubav rodila prije? Često me pitaju koji je bio moj prvi susret s tamburom i kada sam se zainteresirao za nju. Imao sam 3-4 godine i moja me je mama vodila da vidimo neke svatove. S obzirom da sam bio mali stavili su me na rudu jednog fijakera, kako bih i ja nešto vidio. Kad smo došli doma, mama je pitala što sam vidio, ja sam rekao tamburaše. U cijelim svatovima ja sam vidio samo tamburaše. To je mene već tada opčinilo, kao mali znao sam »svirati« na maloj metlici kojom je mama vlažila rublje. To je bila moja prva »tambura«. Kad se pojavila ova prilika za učenjem u školi, to je naravno bilo jasno, nisam se ni trena razmišljao, odluka je već davno donesena. Tako je sve to počelo. Vaš prvi učitelj bio je Lazar Malagurski, no puno toga ste naučili sami. Kako je sve to izgledalo? Da, kod njega sam prvo učio u »Mladosti«. Kad je u Muzičkoj školi otvoren odjel za tamburu, onda me je on nagovorio da se upišem i tako je i bilo. Završio sam četiri razreda niže Muzičke škole na tamburi, toliko je onda trebalo. Poslije toga sam se upisao u srednju školu i svirao klarinet, jer tambura u srednjoj tada nije postojala. Krenuo sam usporedo u Muzičku školu i Gimnaziju, međutim to mi se preklapalo, tako da sam ostavio Muzičku školu. Sve ovo što je dalje došlo bilo je samo od sebe. Puno sam čitao i proučavao osnovne teorije glazbe, kao i harmoniju, sam sam sebe učio. Što se tiče sviranja, ono što sam naučio u Mladosti, kao i u Muzičkoj školi, jest to što sam naučio od nekog, ostalo sam sam proučavao. Svojedobno sam svirao i za folklor i za tamburaše, što mi je omogućilo razviti tehniku. Folklor je prije svega dobar za tamburaše, jer se tu stalno svira isto, ali se ipak traži određeni tempo. Za folklor sam svirao sve do odlaska na fakultet. Kada sam otišao na fakultet 1966. godine u Beograd, raspitao sam se i potražio tamburaški okrestar. Pronašao sam tamburaški okrestar u KUD »Branko Cvetković«, kojeg je tada vodio Maksa Popov. Tamo sam se prijavio i mislio sam kako ću ja tamo puno toga naučiti, međutim ispostavilo se da su svi oni učili svirati na sluh, a ne po notama. To je za mene bilo jako sporo. Njima je trebala jedna proba da bi naučili pola pjesme, to mi se nikako nije dopalo, te sam otišao iz tog orkestra. Tražio sam dalje, te sam svirao u narodnom orkestru OKUD »Ivo Lola Ribar«. Orkestar je tada vodio Miodrag Jašarević i tamo sam naučio puno, ne toliko o tamburi, nego o narodnoj glazbi, što mi je kasnije svakako trebalo. Od Jašarevića se doista moglo puno naučiti, nije krio i tajio svoje znanje. Kad je on prestao raditi u narodnom orkestru prestao sam i ja svirati tamo, jer sam bio pred kraj studija, pred diplomom i nisam htio započinjati nanovo. Po povratku iz Beograda nastavili ste svirati. Koliko je tada u Subotici bila zastupljena tamburaška glazba? Kad sam došao iz Beograda, tamburaša u Subotici je ostalo vrlo malo, čak manje nego što je bilo kada sam polazio. No, postojao je jedan mali tamburaški sastav u »Bunjevačkom kolu« i gotovo ništa drugo. Otišao sam nekoliko puta tamo na probu, no nisam bio oduševljen. Razmišljao sam što dalje, skupa s mojim starim prijateljima Ivicom Vidakovićem i Perom Ušumovićem. Svi smo već tada bili oženjeni i razmišljali što dalje, okupljali smo se jedan kod drugog i malo svirali. Odlučili smo osnovati tamburaški orkestar koji bi bio na neki način reprezentacija Subotice. Bilo nam je bitno napraviti makar i jedan koncert godišnje, ali da to bude kvalitetno i da se o njemu još dugo priča. Tako je ustvari rođen Subotički tamburaški orkestar. Bilo je to 1976. godine. Sav moj daljnji angažman vezan je za ovaj orkestar, od tada pa sve do danas. Tu sam koncert majstor, bio sam i sad sam predsjednik, umjetnički voditelj, što god treba. Otkako ste u ovome orkestru svirate prim. Jeste li oduvijek na primu ili ste mijenjali instrument? Od prvog dana sviram prim, to sam učio i u Muzičkoj školi. Nisam mijenjao instrumente jer i danas smatram da nije dobro puno mijenjati. One koji mijenjaju instrumente zovem »univerzalnim neznalicama«, znaš sve, a ništa redovno. Ipak treba ići na neku, kako mi to kažemo, užu specijalizaciju, jer nisu svi instrumenti isti. Jednostavno, za prelazak na drugi instrument treba vremena. Pedeset godina sviranja je za vama. Jeste li svirali u nekim manjim tamburaškim sastavima? Logična je želja da se pokraj velikog orkestra napravi i neki manji sastav koji bi bio pokretniji i svakako komercijalniji. Imao sam takve želje, no nikad nisam mogao sastaviti takav orkestar koji bi na svim linijama imao prave ljude. To je tako trajalo godinama. Kad su došle one najgore devedesete godine, odjednom sam sastavio mali orkestar i svirali smo na Paliću. Nas je tada bilo šestorica, kao i uvijek i jačih i slabijih glazbenika. Radili smo dvije godine, a kako smo se okupili, spontano, tako smo se i razišli. Ja sam i tada u prvi plan stavljao rad s velikim orkestrom. U manjim sastavima je ipak komercijala na prvom mjestu, a meni je bila važna kvaliteta.
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
#40
24-10-2009, 21:44
|
||||
|
||||
|
nastavak...
Postoje li neke veće promjene u tamburaškog glazbi, od vašeg početka pa do danas?
Sve promjene koje su se odigrale nekako su bile osmišljene. Imam jednu malu plavu bilježnicu u kojoj sam na početku osnivanja orkestra zapisao naše ciljeve. Te stvari su i danas vrlo aktualne. To sad može biti neki tamburaški manifest. Zapisao sam kako treba svirati izvornu glazbu, dakle narodnu, svirati glazbu skladanu za tamburaške orkestre, kao i transkripcije iz svjetske glazbene literature. To su bila tri glavna plana, a kasnije smo proširili i na evergrin melodije, kao i na popularnu zabavnu glazbu. Upisano je i da treba formirati male tamburaške sastave, primjerice kvartete, no do danas taj dio je nekako najslabije odmakao. Svi su ti pomaci u tamburaškoj glazbi bili vrlo postupni. Međutim, ako danas pogledamo kako se sviralo prije 40 ili 50 godina i kako se svira danas, onda su pomaci ogromni. Slobodno se može reći kako je u tamburaškoj glazbi došlo do promjene estetike. Estetski zahtjevi koji su onda važili danas su zastarjeli. Današnji zahtjevi su na većoj razini. Po svom zvuku, načinu izvođenja, pristupu nekoj skladbi naš veliki orkestar se sve više približava simfonijskom orkestru. U tom dijelu jako je puno uradio naš dirigent Zoran Mulić. Nama su ipak trebali stručni ljudi, sami bismo to jako teško uspjeli. On je doista bio spreman i voljan pomoći nam, a ujedno je imao i ima znanje. Kompletno je promijenjena estetika, sama ljestvica kvalitete je podignuta na višu razinu. I percepcija od strane publike i glazbenih stručnjaka je drugačija nego prije 40-50 godina, što je svakako dobro i treba se i nastaviti. Bez svega toga mislim da bi tamburaška glazba tapkala u mjestu i s obzirom da drugi idu naprijed, ona bi nazadovala, sve dok tambura ne bi završila u muzeju. Također, mislim da je na ovaj način osigurano trajanje tamburaške glazbe još jako dugo i oni pomaci koji će doći, vodit će tamburu još u budućnost. Moramo biti jasni, tamburaška glazba, kao i tambura, još uvijek nisu istraženi do kraja. Nije istražena ni mogućnost stvaranja novih skladbi. Tambura je za jedno vrlo kratko vremensko razdoblje (u glazbi kratko) 30-50 godina prešla određeni put. Neki pravci su već bili istraženi i isprobani u klasičnoj glazbi, te tambura nije morala prolaziti istu tu razvojnu fazu. S tamburom ste proputovali svijet i upoznali druge tamburaške orkestre. Možete li napraviti neku paralelu o kvaliteti i tehnici sviranja? Uvijek ima tehničkih detalja koji su različiti. Moram reći kako je u posljednjih 30 godina i na tom planu došlo do velikog stupnja izjednačavanja tehnike. Mi sada sviramo skoro istim tehnikama kako se svira i u drugim krajevima u kojima se njeguje tambura. Ta je škola dostigla vrlo visok stupanj sličnosti, počevši od nas, pa sve do Slavonije, Zagorja, Slovenije... To je svakako dobro jer postoje neki standardi kojih se možemo pridržavati. Svakako ima i razlike. Jednom je prilikom mons. Andrija Kopilović rekao: »Ličani u tamburu udaraju, Slavonci tamburu tuku, a Bunjevci je miluju.« Možda to grubo zvuči, ali tu doista ima nečega. Gdje god smo nastupali svugdje su hvalili fin i mekan ton Subotičkog tamburaškog orkestra. To je svakako posljedica tehnike sviranja i škole. Kroz Subotički tamburaški okrestar prošao je veliki broj ljudi, koji su dobili kvalitetnu osnovu. Postoje li neke tajne tehnike vaše škole? Da, kroz Subotički tamburaški okrestar je prošlo preko 1000 članova, računajući samo one koji su se zadržali dvije godine ili više. Ono ispod nismo niti brojali, jer je to bila samo proba. Mnogi i danas sviraju i bave se profesionalno ovim poslom, prvenstveno tu su ansambl »Hajo« i tamburaški sastav »Ravnica«. Njihovi članovi su svi svirali u ovome orkestru. Oni sviraju kako u Subotici tako i izvan nje, no gdje god da rade njihova je svirka respektirana, baš upravo zbog toga što imaju vrlo dobru osnovu i kvalitetu sviranja. Ono što je za pojedine instrumente ruska škola, mogli bismo reći da je za tamburu subotička škola. Na toj školi su mnogi radili, ja sam učio kod čika Laze, na to sam nadogradio ono što sam dobio od Marka Benića, dodao sam i ono što sam dobio od drugih iskusnijih tamburaša u ono vrijeme. Svoje sam znanje često ukrižavao s mandolinistima jer princip dobivanja tona je isti. Okidanjem žica. Iz svega toga se rodila jedna škola, koja se ogleda i u tehnici trzaja desne ruke, što znači da nije svejedno kad ćeš udariti žicu prema dolje ili prema gore. Isto tako i kad je u pitanju prstored (redoslijed kojim se prstom svira) lijeve ruke, ima tu određenih zakonitosti koje se moraju uvažavati. Mislim da je tu subotička škola jedna od boljih na prostorima gdje se tambura uči svirati. Koliko je tambura danas zastupljena u odnosu na vrijeme od prije pedeset godina, kada, kako ste rekli, nije bilo previše tamburaša? Imam običaj kazati kako je u vrijeme Pere Tumbasa Haje bilo odličnih tamburaša, ali su oni bili neorganizirani. To je završilo time da su oni svirali svugdje gdje je trebalo, ali se o njima malo znalo. Naravno, nisu imali nikakvu podršku medija. Iznimka je svakako Pere Tumbas Hajo. Poslije njega opet je došlo do vakuum prostora. Oni koji su ostali na neki su način bili dezorjentirani. Možda je pojava Subotičkog tamburaškog orkestra značajna po tome što je donijela jasno profiliranu orijentaciju u kojem smjeru treba ići. Svaka škola je teret za onoga tko aktivno svira i radi. Zato treba odvojiti puno vremena i raditi s djecom, ali bez toga nema napretka, nema prenošenja znanja i na kraju nema ni budućnosti. To je neki slatki teret bez kojeg se ne može. Danas tambura ima svoje mjesto u glazbi, ali i u životu ljudi. Ima podršku i medija te je više zastupljena u javnosti. Pokraj svih obveza, posla, i danas aktivno svirate u orkestru, vodite obuku i radite s mladima. Koji je najslađi dio svega toga? Danas, da budem iskren, najradije bih sjedio negdje na nekoj drugoj ili trećoj stolici u orkestru, jer ako je netko bio solist i stajao ispred orkestra onda sam to ja već punih 50 godina, a to je jedan dodatni teret. Biti solist 50 godina nije lako, iscrpljuje. Iako redovito vježbam svaki dan, moja koncentracija nije više kao na početku ili prije 20 godina i to me dovodi u situaciju da sam nesiguran jer se bojim da će mi popustiti koncentracija. Zbog toga bih radije na drugu stolicu, a mladima prepustio prvu. Volio bih jedino da se ne dogodi ponovno onaj vakuum, nego da se nastavi kontinuitet u radu. Često me ljudi pitaju tko će me naslijediti. Ne znam, niti ću znati. Nesvjesno čovjek svog nasljednika zamišlja kao sebe samoga, a s obzirom da nema dva ista čovjeka onda ne mogu niti zamisliti svog nasljednika. Onako kako ja radim vjerojatno neće više nitko, što ne znači da taj netko neće možda bolje i više uraditi nego što sam ja. Neka bude bilo tko, samo neka voli tamburu i neka to radi svim srcem.
__________________
Četir' konja debela u pesmu si uprezala ! Četir' strane sveta u pupak si nam uvezala ! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir', a peta ciganska, a šesta iz tambure riče ! ...galerija slika tambura...klik https://www.facebook.com/ZbirkaTambura
|
|
| Opcije Teme | |
| Način Prikaza | |
|
|
47
Linearni Mod
