Alfons Gutschy

[jadran]

Pozdrav,

evo svakim put kad počnem kopat red je da pitam zna li netko nešto. Pišem o Alphonsu Gutschyju (1872 SIsak -1948 zagreb) koji je u Hrvatskoj prvi uveo dvoglasni kvintni sustav i napisao priručnike još 1895. Naišao je na velike kritike Milutina pl. Farkaša i velikog broja tamburaša koji su bili skloni "farkašicama". Koliko znam nije bio majstor nego je naručivao kod drugih koji su radili po njegovim uputama. U nekom trenutku pojavio se i neki Lukić (navodno Jeremy) s kojim je dodao 3 glas tamburama. Inače je bio violinist i skladatelj za tambure iz dobro stojeće obitelji pa vjerujem da je reformu radio iz čistog entuzijazma. 50tih godina je kvintni sustav konačno usvojen ali se tad nazivao Jankovićevim.

Evo zanima me zna li netko nešto o Gutschyju ili Lukiću.

Hvala,

Jadran Jeić

[jadran]

Bit će zanimljivo. Skoro sam gotov. Poslat ću kad objavim.

[basadzija]

Svaka čast!

[jadran]

Evo gotovo je. Radi se o razvoju kvintnih tambura. Ovaj put je moralo (nažalost) biti i malo političkih aktivnosti glavnih aktera jer su bila takva vremena (2. svj. rat) ali sve je na osnovu arhivske građe pa bi trebalo biti objektivno.

Alphonse M. Gutschy i Jeronim Lukić – tamburaški reformatori

Pišući o zagrebačkim glazbalarskim obrtima i počecima industrijske proizvodnje glazbala, poglavito onima u koji su izrađivali omiljeno narodno glazbalo tamburu, naišao sam na zanimljivu izjavu iz 1897. o negrađenju „pregrađenih“ Gutschyjevih tambura, potpisanu od četiri najznačajnija graditelja glazbala Terezije Kovačić iz Tvornice tambura Terezije Kovačić , Andrije Cara iz Radionice tambura Andrije Cara, Tomaya i Tkalčića iz Trgovine Tomay i Tkalčić i Janka Stjepušina iz Prve sisačke rukotvornice tamburah. Izjavu je inicirao Milutin pl. Farkaš tadašnji tajnik Hrvatskog glazbenog zavoda u zagrebu i veliki promicatelj tamburaške glazbe. Nakon pronalaska ove izjave zapitao sam se kakve su to pregrađene tambure,tko je Alphonse Gutschy i zašto su izazvale takvu reakciju javnosti? U početku, kao i inače imao sam samo kratku biografsku bilješku da je Alphonse skladatelj i glazbenik iz Siska koji je uveo prvi u Hrvatskoj svoje dvoglasne kvintne tambure u vrijeme najveće zastupljenosti tambura Farkaševog sustava. Priču o reformatorima tamburaškog sustava, počeo bih, bogatim životopisom Alphonsa Michaela Gutschyja.
Alphonse Michael Gutschy (13.9.1872. Sisak – 29.3.1948. Zagreb) rodio se u poznatoj liječničkoj obitelji Gutschy u Sisku .Široj javnosti puno su poznatiji braća Franjo (r.5.3.1869.) liječnik interne medicine u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu i Ljudevit (r.18.10.1874.), zaslužni mikrobiolog, osnivač Mikrobiološkog zavoda u Zagrebu i prvi urednik dugovječnog časopisa Priroda. Osim već navedene braće imao je i brata Antuna mlađeg (7.2.1867.) koji je također bio liječnik, Alojza (r. 13.2.1865.), sestre Adelu (r.7.3.1860.), Aleksandrinu (r.19.10.1862.) i Mariju Magdalenu (r.12.9.1870.), te rano preminulu braću Karla (r.21.4.1876.) i Antona (r.18.9.1863.). Alphonse je tambure svirao sigurno već 1885., a vjerojatno se s njima susreo u Sisku koji je sa okolnim mjestima bio kolijevka izrade prvih tambura u sjevernom dijelu Hrvatske. Maturirao je 1889/1890 u Kraljevskoj velikoj gimnaziji na Gornjem gradu u Zagrebu. Alphonse je nakon mature upisao Visoku tehničku školu u Grazu 1890. gdje je studirao do 1895. Upravo mu se na studiju prvi put javila ideja o drukčijem tamburaškom sustavu. Kako Gutschy u Hrvatskoj tamburici iz 1940. sam kaže: „God. 1890. na tehničkim studijama u Grazu nas se je nekolicina članova iz glazbene sekcije društva „Hrvatska“ udružila privatno u tamburaški klub, pa su tu nikle prve ideje, da se tambura usavrši s obzirom na opseg glasova; ugodbom da se na njoj poluči veća tehnička mogućnost…“ O detaljim njegovog novog sustava bit će riječi nešto kasnije. Za vrijeme školovanja u Grazu, Alphonse M. Gutschy podučavao je nadvojvotkinju Infantu Blanku(suprugu Leopolda Salvatora od Austrije) sviranju mandoline. Gutschy je pohađao u vrijeme studija u Grazu i Narodni zemaljski glazbeni zavod u Zagrebu (danas HGZ) kod poznatih učitelja violine Gjure Eisenhuta i Romana V. Mosera i slovio je kao izrazito darovit učenik. Narodne novine 1890. o njemu pišu: „Chopinovu „Prelude et Polonaise“ izvadjao je na guslah abiturient g. Alfons Guči tolikom vještinom i umiljatošću da ga svakako moramo ubrojiti medju naše najbolje guslare. Njegov lučac vodi ljubav i odanost za glasbu, a u tih svojstvih već leži polovina uspjeha. Tehnika mu je dotjerana, ton mekan, potez siguran i jak. Njegovi prelazi ne samo da su čisto izgladjeni, već i odaju pravog muzikalnog ciseleura. Gosp. Gj. Eisenhut se može ponositi ovim učenikom, koji bi mu na najveću slavu bio, kad bi se posve posvetio glasbi.“ Osim klasične glazbe veliki dio svog djelovanja posvetio je tamburaškoj glazbi. Godine 1895. za vrijeme službovanja u Sisku i Zagrebu Gutschy predlaže kako sam kaže „…cijelu reformu s izrađenim tamburama (vlastitom rukom) i mono kordom, pomoću kojeg sam ustanovio duljine vrata ev. razmak od petlje do konjića sa rukopisom svoje velike tamburaške škole…“ Pouzdano je da je Alphonse M. Gutschy sam izrađivao tambure ,no nažalost, zbog nedostupne arhivske građe u Sisku nisam u mogućnosti sa sigurnošću reći je li položio majstorski ispit i imao svoj obrt. 1897. u Sisku izdaje svoju opsežnu knjižicu „Kako su si pregrađene tambure prodrle put u javnost“ koja izaziva podijeljena mišljenja u tamburaškim krugovima i izrazito oštre kritike njegova glavnog oponenta Milutina pl. Farkaša. 15. lipnja 1901. Alphonse se u Sisku vjenčao za prvu suprugu Anu rođ Hanzlovsky iz Arada u Rumunjskoj. Imali su sinove Vjekoslava, Aleksandra i Alphonsa mlađeg, sin Anton umro je kao dijete. Obitelj Gutschy živjela je u prekrasnoj

[jadran]

vili s tornjem na Josipovcu 20 (danas Ivana Gorana Kovačića 20). Vilu je projektirao sam Alphonse M. Gutschy, a izgrađena je 1906. Alphonse M. Gutschy je cijeli život radio kao službenik državne blagajne u Zagrebu. Usporedo s time intezivno se bavio izdavanjem knjižica s notnim partiturama i praktičnim priručnicima za učenje sviranja njegovih pregrađenih tambura. Izdanja su bila uglavnom u vlastitoj nakladi i obuhvaćala su njegove tamburaške aranžmane poznatih domaćih i stranih skladatelja ali i više Gutschyjevih autorskih djela za tamburaške orkestre. Izdavao je priručnike i partiture sve do 1940.-tih godina, ali nažalost, nije ih se puno sačuvalo. Alphonse M. Gutschyju nekom periodu 1900.-tih seli na Tuškanac u ulicu Vijenac 3 gdje živi sa svojom nevjenčanom suprugom Marijom Marshal iz Beča dok mu prva supruga Ana stanuje u vili na Josipovcu. Alphonse M. Gutschy susreće 1934. Jeronima Lukića na čiji nagovor dodaje treći glas u dotadašnje dvoglasne kvintne tambure. Zajedno s Jeronimom Lukićem sudjelovao je u radu Roditeljsko omladinskog tamburaškog društva Slavulj na Trnju koje je isključivo koristilo pregrađene tambure. Od 1939. Alphonse M. Gutschy zajedno sa zborovođom Jeronimom Lukićem vodi tamburašku školu i podučava violinu u novootvorenom Domu Roditeljsko omladinskog tamburaškog društva u Ukrinskoj 33 na Trnju. Kao umirovljenik prešao je na Islam 7. travnja 1937. u Zagrebu i uzeo ime Amir i 10. travnja je pred Kotarskim šerijatskim sudom u Zagrebu da bi ozakonio brak s Marijom Marshal. Ponekad se nakon 1937. potpisuje kao Amir Gutschy, a u osmrtnici iz 1948. se navodi kao Alphonse M. Amir Gutschy. Umro je 29.3.1948. u Zagrebu.
S obzirom da je za drugi dio povijesti Gutschyjeve reforme tamburaškog sustava zaslužan i Jeronim Lukić valjalo bi o njemu napisati nekoliko riječi. Jeronim Lukić (30.6.1884. Gornja Stubica – 11.5.1945. Celje) rođen je u obitelji Mihaela (Mije) Lukića (kršten 29.9.1865. u Konjšćini) i Ane Dežman u Gornjoj Stubici. Otac mu je bio najamni radnik u dvorcu Golubovec i radio je u krčmi u Gornjoj Stubici. Obitelj Jeronima Lukića je isprva živjela u Lipovcu 22 u Konjšćini ali u neko vrijeme se preselila u Hrenice 4 u Gornjoj Stubici. Jeronim je bio najstarije dijete u obitelji Lukić. Prije njega je Lukićima prerano preminuo sin (rođen 1883. u Konjšćini) u dobi od tek 9 mjeseci koji se isto zvao Jeronim Mihael Lukić. Osim prerano preminulog Jeronima Mihaela bili su tu još i Mirko (r.24.3.1886), Štefanija (r.4.4.1889.), Marica (r.22.4.1894.) i dvije Ankice (r.18.7.1887. i 20.11.1890). 3.9.1909. sklopio je brak s prvom suprugom Terezijom Rubčić (8.9.1890. Tuzla – 23.2.1954. Zagreb) u Bosanskom Petrovcu. Jeronim Lukić je 1910. bio u Vrbovskom gdje mu se rodila kćer Elizabeta (r.17.11.1910.). Nakon toga je, vjerojatno po željezničkom poslu, boravio u Dombovaru u Mađarskoj gdje mu se rodio sin Vilim (r.11.5.1913.) koji je kasnije u Zagrebu imao restoran. Sljedeće boravište Jeronima Lukića i Terezije Rubčić je Dugo selo gdje mu se rodila kćer Olga Lukić (r.25.3.1916.). Jeronim i Terezija imali su i četvrtog sina Ivana, strojara i poslovođu u tvornici papira u Zagrebu na Kanalu. Ivanova druga supruga Terezija r. Piljek (ranije je Ivan bio u braku s Terezijinom starijom sestrom Dragicom koja je prerano preminula nekoliko mjeseci nakon vjenčanja 1937.) izjavljuje u sudskom spisu iz 1949. da su ona i suprug Ivan: „…živjeli u Zagrebu sve do prvih dana oslobodjenja 1945. god., kada su došla u njihov stan neka nepoznata lica i Lukić Ivana odvela – i od tada da nema o njemu nikakvih vijesti.“ Pretpostavlja se da se radilo o smaknuću, premda Ivan za razliku od oca Jeronima nije bio politički aktivan u životu NDH-e. Kao lokacija smaknuća rodbina spominje savski nasip ali točne podatke o tome nisam uspio pronaći u dostupnim arhivskim izvorima. Tridesetak godina ranije lipnju 1914., po pričanju rodbine, Jeronim Lukić vraćao se kući iz HGZ-a, ne znajući za uvođenje policijskog sata nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Na putu od Gundulićeve ulice susreli su ga žandari i jedan ga je udario palicom po leđima. Lukić mu je uzvratio pogodivši ga kamenom i pritom srušivši s konja. Kako je Jeronim Lukić bio poznata osoba, sutradan su mu savjetovali da bježi i Zagreba zbog mogućih posljedica napada na službenu osobu što je i napravio. Putovao je, jedno vrijeme, po Sloveniji i Italiji dok se konačno nije vratio, vjerojatno oko 1916., u Dugo Selo. Zasigurno je da je Jeronim Lukić oko 1918. radio kao željeznički strojovođa u Zagrebu. Nalazim ga na adresama Vranovina 23 i Paromlinska 7b na Trnju. Godine 1921., a možda i ranije, zaposlenik je u Ložioni Zagreb. Bio je urednik prvih triju brojeva časopisa Strojovođa stručne sekcije strojovođa Saveza željezničara Jugoslavije 1922. i istaknuo se kao borac za radnička prava poglavito strojovođa i mašinskog osoblja. Član je upravnog i izvršnog odbora Saveza željezničara Jugoslavije od 1921., Centralne sekcije strojovođa od 1921. Povijesna je nepravda da se s obzirom na poziciju u sindikatu uopće ne spominje u literaturi u

[jadran]

usporedbi s njegovim sindikalnim kolegama Bogdanom Krekićem, Janesom Plesnikom i mnogim drugima. Lukić je zajedno s Bogdanom Krekićem od 1923. u ravnateljstvu Zadružne tiskare u Zagrebu (Mihanovićeva ulica). Čini se, prema izvorima, da je Jeronim Lukić umirovljen već 1924., te se nalazi u odboru Udruženja penzionera i penzionerki državne željeznice - Direkcije zagrebačke u Zagrebu. Vjerojatno se radilo o prisilnom umirovljenju. Moguće je da su ga umirovili, po priči njegovih nasljednika, nakon što se sukobio s nadređenim oko lokomotive koju unatoč naredbi nije htio pustiti u promet zbog neispravnog kugličnog ležaja. Jeronim Lukić je neko vrijeme član, a zasigurno je već u lipnju 1935. , postao zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva „Triglav“ na Trnju. Upravo iz ovog društva Jeronim Lukić razvija Roditeljsko omladinsko tamburaško društvo „Slavulj“ na Trnju. ROTD Trnje postoji od 24.8.1935. do kraja drugog svjetskog rata. Jeronim za vrijeme njegovog postojanja bio zborovođa, a kasnije i predsjednik. 1937. postaje potpredsjednikom Zagrebačke tamburaške župe novoosnovanog Hrvatskog tamburaškog saveza. Predsjednik župe bio je velikan tamburaške glazbe Josip Andrić. U kolovozu 1937. Jeronim Lukić prelazi u Starokatoličku crkvu u Zagrebu, vjerojatno da bi poništio brak s prvom suprugom. Vjenčao se u istoj crkvi 15.9.1937. za Bogumilu Novak (5.11.1900. Dubovac, Gornji Bogićevci – 24.3.1997. Sydney, Australija) u Starokatoličkoj župi Sv. Križa u Zagrebu. 20.9.1937. rodio im se sin Jeronim Nikola Lukić. Jeronim Lukić stariji bio je istaknuti tabornik X. ustaškog tabora za što ga je Poglavnik odlikovao 20.3. 1944. Redom za zasluge III. stupnja. U prijedlogu odlikovanja iz 1943. piše da Lukić: „…od 10. studena 1941. uspješno i predano radi na organiziranju Ustaškog tabora X., koji je svojim nastojanjem i predanim radom uspješno organizirao.“ 30.10.1944. promaknut je u čin pričuvnog zastavnika Ustaške vojnice. Kako bilo, u svibnju 1945. Lukić je organizirao zbjeg svog X. tabora i krenuo prema Sloveniji zajedno sa suprugom Bogumilom i sedmogodišnjim sinom Jeronimom. Umro je u Celju 11. svibnja 1945. gdje je i pokopan. Njegova supruga i sin uspjeli su se spasiti skrivajući se kod rodbine nekoliko mjeseci. Od 1956. žive u Australiji.
Na početku želio bih, usporedbe radi, napisati ponešto o Farkaševom sustavu.Kako je već otprije poznato, osječki ilirski galzbenik Paulus Pajo Kolarić (1821.-1876.) 1847. osnovao je prvo tamburaško društvo od šest amaterskih tamburaša, po uzoru na bačke tamburaške kapele. Time je promaknuo tamburu iz narodnog tradicijskog glazbala u prvo narodno orkestralno glazbalo, poglavito pod utjecajem Ilirskog narodnog preporoda. Druga osoba iznimno važna za razvoj organiziranog tamburaškog muziciranja je učitelj glazbe Ivan Sladaček (1820.-1899.) koji je prvi u Vukovaru svoj tamburaški zbor učio svirati prema notama, a održao je i prvi koncert u Starom kazalištu u Zagrebu 1880. Njegov učenik Mijo Majer (1863.-1915.) iz Osijeka zajedno sa Slavkom Šrepelom, zaslužan je za uvođenje jednoglasnih i dvoglasnih melodijskih i bas tambura i troglasnih bugarija. Kasnije se ovaj najpopularniji sustav 19.stoljeća nazivao Farkaševim umjesto Majerovim po svom najgorljivijem promicatelju dirigentu i skladatelju Milutinu pl. Farkašu (1865.-1923.) koji je izdao prvi notni priručnik za tamburaše 1887. nazvan „Kratka uputa u tamburanje po kajdah“. Ovaj priručnik obrađivao je tamburanje po njegovim kvintnim tamburama. Ukratko Farkašev tamburaški zbor sastoji se od bisernice (primašice, prima) koja je ugođena jednoglasno s dva para d žica ali je hvataljka podijeljena dijatonički. Nakon 5-tog polja hvataljka se dijeli na lijevi i desni dio. Opseg ovakve tambure je dvije oktave. Zatim slijedi kontrašica (šara, danas druga bisernica) koja je ugođena jednako kao i bisernica i harmonijski je prati tvoreći najčešće interval terce. U Farkaševom sustavu bisernica i kontrašica imale su oblik male gitare. Krajem 19.stoljeća uvodi se i III. bisernica, a prije I. svjetskog rata bisernice i I.bračevi postaju dvoglasni ugođeni d-g. Nakon bisernica dolazi I. brač (brač solo, basprim) koji je ugođen tako da su dva para žica ugođena u d za oktavu niže od bisernice i kontrašice. Raspored polja na hvataljci jednak je kao kod bisernice ali je sam instrument dosta veći. Slijedi II. brač koji je iste veličine i oblika kao I.brač ali su prve dvije žice koje prate desnu polovicu hvataljke ugođene u ton d, a druge dvije žice koje prate lijevu polovicu hvataljke su ugođene u tonu g. II. brač slijedi melodiju I. brača najčešće u tercama. III. brač je identično glazbalo II. braču, ugođen je jednako i hvataljka mu je jednako razdijeljena ali ima posebnu melodijsku namjenu u tamburaškom orkestru. Farkaševi instrumenti iz obitelji bračeva oblika su kruške (suze) s izduženim vratovima. Tijelo i vrat su najčešće od javora a glasnjača od smreke. Bisernice i