Kutak za poetski trenutak

[Hrvoje]

Evo danas, bolje rečeno jutros (a i dijelom noćas jer je još bio mrkli mrak kad sam krenuo iz Zaprešića), kad sam se vozio na posao doživio sam jedan od onih trenutaka kada osjetite da je "to" nešto posebno... Ne znam "to" objasniti, ali sigurno ste to doživjeli - osmijeh ili sjaj u očima lijepe djevojke, prekrasan zalazak sunca, miris cvijeća ili svježe pokošene trave u proljeće, savršeno naštimana tambura Uglavnom, taj trenutak me se toliko dojmio da ga moram podijeliti s vama (htjeli vi to ili ne ).

Iako je naziv teme "Kutak za poetski trenutak" i bilo bi mi drago kada bi i ostali članovi podijelili s nama neke svoje nadahnute priče ili pjesme koji u sebi sadrže reference na tamburaški (polu)svijet ovo što ću sada napisati je moj prozni pokušaj u žanru tamburaške kratke priče pod nazivom:

Zora nad Zagrebom

Sjedim u svojem vjernom crvenom "renolčeku" i polako se kotrljam prema svom odredištu, zgradi VIP-a na Žitnjaku gdje provodim svoje (radne) dane, iako sam tamo često samo fizički prisutan dok mi misli lutaju tko zna kamo... Pogled na digitalni sat iznad legendarnog "šarajzlin"-mjenjača - 6:52, nalazim se negdje na Slavonskoj i raspoloženje mi je sve bolje i bolje. Definitivno nisam "a morning person" i činjenica da ponekad moram ustajati u šest sati i ići na posao kad je vani mrak i hladnoća me uopće ne privlači, ali po onoj staroj "što se mora nije teško" nekako se mirim s tom realnošću. Zašto mi je raspoloženje u uzlaznoj putanji? Prozori auta su se odmaglili, temperatura se podigla, Dukati sviraju iz radija i upravo počinje.... "Pjesma rastanka"...

Nevjerovatno kako te pjesma može iznenada, kada se najmanje nadaš, pogoditi... Nekad se čudim kako ljudi na gažama plaču, razbijaju čaše, grle se i ljube kada čuju neku pjesmu, ali sada sam i ja to osjetio... Glazba ima iznimnu moć i često pjesma nije samo pjesma - glazba, tekst i aranžman - nego je pjesma uspomena na neki dragi susret, drage ljudi, događaje, mjesta. Kada sam čuo "Pjesmu rastanka" srce mi je počelo jače kucati, udahnuo sam punim plućima i pronašao ljepotu u prizoru koji se otvarao pred mojim očima - vijugava rijeka crvenih "štop-lampi" na beskrajnoj koloni zaustavljenih automobila koji su Slavonskom avenijom polako gmizali prema svom odredištu, a iznad svega toga - zagrebačka zora. Dok je Majić lagano "pikao" po svom primu u drugom dijelu "Pjesme rastanka" ja sam se istovremeno divio i toj prekrasnoj melodiji i zori koja je rudila nad zagrebačkim neboderima. Sada kad se u mislima vratim na taj trenutak, čini mi se da sam vidio i puno ljepših zora s jarkijim bojama, ali ova je bila prekrasna upravo zbog te pjesme, tog soundtracka - "Pjesme rastanka"...

Zašto se Hrvoje ubio...? Zašto se uopće ljudi ubijaju... Ne znam kako smo došli do te teme, ali neki dan mi je majka pričala (iako rijetko o tome priča, jer je previše bolna tema) kako joj je žao što je njen brat (moj ujak kojeg nikad nisam imao prilike upoznati) digao ruku na sebe... Baš jučer sam na televiziji slučajno "uhvatio" prilog o samoubojstvima vezano za "Dan mentalnog zdravlja" i saznao kako je Hrvatska pri vrhu liste po broju počinjenih samoubojstava i da većinu samoubojstava počinjavaju muškarci. E, da... To naše konzervativno i tradicionalno društvo ovdje pokazuje svoju ružnu stranu - "Muškarci ne plaču"... Sramota je pokazivati osjećaje... I onda se to sve skupi u nekome i umjesto da s nekim porazgovara, podijeli svoju tugu i jad i uvidi da svi problemi ovog svijeta nisu razlog da netko sebi oduzme život odluči, učini upravo to i otiđe s ovog svijeta ostavljajući tugu i nevjericu u onima koje na ovom svijetu ostavlja.