[Vedran]

Ono što nisam napisao u prethodnom postu, a mislio sam, jest činjenica da nas jedino pojedinci mogu pogurati naprijed. To nije ništa neobično, čak ni u svijetu klasične gitare, koja je u usporedbi s ostalim klasičnim instrumentima, relativno mlad instrument. Najbolji primjer je Kazuhito Yamashita. Radi se i gitaristu koji je 1984. premijerno izveo svoje obrade Petruške i Slika s izložbe. Od onda je prošlo 25 godina, a još uvijek nema gitarista koji bi vjerodostojno odsvirali njegove transkripcije, jer je tehnika koja se uči u školama ograničena na manje-više ono što je proklamirao Segovia. Dakle, radi se o tehnikama i standardima koji su donešeni 50-tih godina prošlog stoljeća. Ali! Kazuhito je izazvao takav metež u svijetu klasične gitare i podigao je gitaru kao instrument za nekoliko razina i tek sada se javljaju njegovi sljedbenici. Za 50 godina njegove tehnike će možda postati standard. Tako da nama trebaju takvi likovi, koji isto tako neće biti lijeni zapisati svoja otkrića i koji ih neće sebično držati za sebe.

Kada je u pitanju komercijalna scena, mislim da ipak postoji određeni pomak, ali samo na razini pojedinačnih pjesama ili albuma. Neke konstante ipak nema, a smatram da je previše ne može ni biti, osim u slučaju oformljavanja većih skupina ili značajnog napretka u tehnici sviranja. Jedan od aspekata je i usavršavanje instrumenata, jer što su instrumenti kvalitetniji, veće su i tehničke mogućnosti. Što su veće tehničke mogućnosti, veća je i ekspresivnosti, a time se otvaraju vrata još neistraženim teritorijima.

Svakako da tamburu treba kombinirati s drugim instrumentima, ali treba na umu uvijek imati koncept. Ako nema koncepta, miješanje će u većini slučajeva biti promašeno. Mogli smo se uvjeriti da primjer koji si naveo funkcionira, ali je ključ u konceptu.