[IvanZU]

Imao sam upit o pojačanju spoja leđa smrekom, pa da još malo pojasnim.
Prije nego zaljepimo gredice na leđa potrebno je pojačati središnji spoj leđa, pošto su sama leđa iz dva dijela. Često se mogu susresti i leđa iz jednoga dijela i takva leđa nemaju pojačanje po sredini, što je i logično. Kako bi si olakšali posao, povukli smo tri linije odnosno mjesta na kojima će se zaljepiti grede za leđa. I sad bi malo stručnije objašnjenje bilo (pojednostavljeno); kada se povuku poprečne crte preko leđa, lijepimo smreku po središnjem spoju leđa, ali tako da na mjestima gdje su povučene crte (koje označavaju položaj postavljanja gredica), je smreka isprekidana (prosječena). I ne lijepimo pojačanje do kraja, nego do mjesta na kojem završavaju panjevi. Na mjestima gdje je prosječena smreka dalje se pomoću dlijeta ili sl. odstranjuje komadić smreke za širinu samih greda. Jednostavno, grede su cijelom svojom dužinom zaljepljene za leđa, znači ne preko pojačanja spoja.

Evo još jedne slike:


Dok smo sad još tu kod leđa, a na pameti mi je, sigurno je dosta vas čulo i za tzv. „popatošena leđa“, „dupla leđa“, „duplo dno“ i sl. Na starim tamburama može se to često sresti. Takva leđa imaju po cijeloj površini zaljepljenu smreku. Ima više razloga zašto je to tako, negdje je opravdano, negdje ne, negdje nepotrebno, negdje neizbježno. Ja osobno nisam ni za, ni protiv, imam dvije tambure, jedna ima tzv. patos, druga nema, nekom se više sviđa popatošena, nekom bez patosa, meni su odlične obadvije. Ipak, u ovom slučaju išao sam na opciju bez posmrekanih, popatošenih, leđa - pa nek ne zameri, pokojni majstor Moca, koji je prvi u Srbiju doneo tamburu sa duplo dno!

U korpusu zaljepljene rubne lajsne izgledaju ovako:



kada su rubne lajsne pripremljene, izrezujemo na prednjem panju utor, na koji će se nasaditi vrat. Taj utor se naziva „lastin rep“, a utor odstranjen u panju u grubo izgleda ovako:

Utor se poslje još fino dorađuje i brusi, a važno je da se kutovi lastinog repa što bolje obrade kako bi vrat bio nasađen „bez lufta“, odnosno da vrat što bolje nasjedne u sam utor.

Zaljepljene grede, fino se i pažljivo obrađuju u željeni oblik. Moram spomenuti da neki glazbalari ne koriste grede na leđima, jednostavno ih ne postavljaju (lijepe). To vjerovatno ima isto svojih prednosti, ali ja nisam do sada uspio porazgovarati ni s jednim glazbalarom na čijim sam tamburama to sreo, pa ja za te prednosti ne znam. Potrebno ili ne, ja osobno ipak više volim da su grede na leđima.



Pripremljena leđa, spremna su za ljepljenje na stranice. Krajevi gredica, odstranjeni su, a i rubna lajsna ima utore širine grede, na jednom i drugom kraju, kako bi sama leđa kompletno bila cijelom svojom površinom zaljepljena za stranice i rubnu lajsnu.Grede znači ne dodiruju ni lajsnu ni stranice (možda tu čuči mali odgovor, za leđa na kojima nema ni jedne grede, al ko zna, glazbalari koji tako grade instrument, sigurno znaju zašto). Tamburaši koji su imali privilegiju da im se leđa odljepe, a gredica ugleda svjetlo dana, probijajuć stranice, sigurno su vrištali od sreće. Ja se znam lijepo nasmijat kad to vidim.

Leđa prije ljepljenja na korpus:


Zaljepljena, leđa se ostavljaju stegnuta u kalupu, vremenski onoliko dugo, koliko glazbalar smatra da je potrebno. Ne požurujte glazbalara!!! Ako kaže: ne može se još skidati, poštujte to! Znatiželja i požurivanje glazbalara u poslu, su dvije najopasnije stvari. Dobro, ako vam kaže nakon godinu dana, da još lijepi rubne lajsne onda znate da sigurno nešto nije u redu.

leđa zaljepljena za korpus:



leđa nakon odstranjivanja stega:


Slijedi fina obrada, a glazbalar već tu provjerava spoj, konkavnost samih leđa i sl.
Leđa su znači zaljepljena, bacamo se na glasnjaču pa na vrat. Nekako mi se čini da prebrzo objašnjavam cijelu priču, doduše kod glasnjače će biti puno više posla, tako da je možda i ovako ok. Trudim se biti „u korak“ sa stvarnim stanjem izgradnje, tako da ako se i pojavi (vremenski) malo veća rupa, bit će objašnjeno zašto.